Porto – južnjački užitak
Riječ porto vjerojatno će vas najprije asocirati na drugi portugalski grad po veličini ili istoimeni nogometni klub iz kojeg je Jose Mourinho počeo pohod na svijet, a tek poslije na osebujnu vrstu vina. Nije ni čudo, s obzirom na to da je u Hrvatskoj kultura pijenja porta razvijena koliko i kultura kuhanja čaja u samovaru. Opremljeniji barovi drže bocu ili dvije komercijalnijih marki, nešto malo može se naći u boljim vinotekama pa je šoping u bescarinskim zonama svjetskih aerodroma i dalje najbolji način za opskrbu portom, ako već nemate rodbinu u Portugalu. Iako nam u obilju ponude vina, rakija i likera porto nije nasušna potreba, nakon što probaju dobar odležali porto, ljubitelji plemenite kapljice ostavit će u životu prostora za još jedan tekući užitak. Sasvim zasluženo.
Za početak, porto je sasvim jedinstvena vrsta takozvanog pojačanog vina. U pravilu, smatra se aromatičnim crnim desertnim vinom, iako određene vrste mogu funkcionirati i kao lagani aperitiv. Za proizvodnju porta koristi se više od 40 sorti vina, ali najčešće su i najpoznatije autohtone sorte Touriga Nacional, Touriga Franca, Tinta Roriz, Tinta Barroca i Tinto Cão. Tajna je u tome da se na pola procesa vrenja vinu dodaje grapa (Aguardente). Fermentacija se tako zaustavlja pa preostali šećeri daju portu karakterističnu slatkoću, a povećan je i udio alkohola (obično oko 20%).
U pravilu, smatra se aromatičnim crnim desertnim vinom, iako određene vrste mogu funkcionirati i kao lagani aperitiv.
Kao što sugeriraju anglofona imena nekih od najpoznatijih proizvođača (Sandeman, Graham, Cockburn, Taylor…), u nastanku porta svoje su prste imali Englezi. Portugalci imaju tisućljetnu tradiciju vinarstva i jak izvoz, ali najbolje trgovačke kontakte s njima uspostavili su upravo Englezi, prvenstveno iz proračunatih geopolitičkih razloga. Razmažena engleska nepca navukla su se na fina vina pa su rat s Francuskom krajem 17. stoljeća i međusobna trgovinska blokada bili težak udarac ustaljenim potrošačkim navikama. Trebalo je nabaviti vino pa su se sjetili Portugala. Međutim, čudna i opora portugalska vina puna tanina Englezima su teško padala, a i često su se kvarila prilikom transporta do Engleske. Nepoznati vizionari zato su u bačve počeli dodavati rakiju od grožđanog tropa i stvorili su piće koje je brzo našlo svoju publiku te preraslo u unosan biznis.
Izvorni porto zaštićeno je vino i proizvodi se isključivo u dolini uz rijeku Douro, istočno od Porta prema granici sa Španjolskom (zaštitu geografskog porijekla regija je dobila 1756., kao treća u svijetu nakon Chiantija i Tokaja). Zbog iznimne ljepote ovo područje uvršteno je u Svjetsku baštinu pod zaštitom UNESCO-a. Njegova su posebnost krševite terase i tlo od specifične vrste škriljevca koji vinovoj lozi osigurava idealne uvjete. Nakon prerade u lokalnim vinarijama, bačve vina u slikovitim drvenim barkama po imenu rabelo rijekom putuju do podruma u Portu (po kojem je vino nazvano). Točnije, sjedište je obližnji gradić Vila Nova de Gaia, danas gotovo sastavni dio Porta, gdje porto sazrijeva i čeka putovanje bespućima svjetskog tržišta. Vinarije, prerasle u svjetske brendove i dijelove velikih korporacija, i dan-danas imaju svoje podrume na istom mjestu. Sve su širom otvorene za posjete i degustacije, a na njima se bogato napaja turizam ovoga kraja.
Nakon što malo eksperimentirate nepcem i ovladate osnovama, spremni ste zakoračiti dublje u znanost zvanu porto, za koju su najveći stručnjaci, naravno, Englezi.
Iako se čini da je sustav klasifikacije porta složen koliko i rodbinski odnosi unutar latinoameričke sapunice, osnove zapravo i nisu tako zapetljane, a jedan informativan posjet vinskom podrumu dovoljan je da razriješi sve nepoznanice. Porto varira u slatkoći i boji, tako da postoji cijeli raspon stilova između naizgled jednostavne podjele crnobijelo. Temeljna je stilska podjela na porto koji sazrijeva u bačvama i porto koji sazrijeva u bocama, a evo i najvažnijih termina potrebnih za lakše snalaženje među etiketama:
Ruby – Najmlađa, najosnovnija i najjeftinija verzija porta živahno je vino bogate voćne arome i rubinsko crvene boje koje uspješno funkcionira i kao aperitiv i dižestiv. Sazrijeva u bačvama jednu do tri godine, uz minimalnu oksidaciju. Odličan uz čokoladu ili jače sireve. Baza je za skuplje verzije (LBV, Vintage).
Tawny – Ova je varijanta porta vjerojatno najčešća i najpopularnija. Duže odležava u drvenim bačvama pa je stariji i suši, zagasite svijetlosmećkaste boje te kompleksne, elegantne i zaokružene arome. Dobro se slaže s orašastim voćem, rožatom i desertima na bazi orašastih plodova i voća te tvrdim sirevima.
Bijeli porto – Manje zastupljena verzija porta koja se proizvodi od bijelih sorti može biti suha ili slatka, manje ili više odležala, ali ne u drvu. Lakši je i cvjetnije arome od tipičnog masivnog crnog porta. Najčešće se služi rashlađen kao aperitiv. Odlično ljetno osvježenje nudi mješavina zvana Portonic – pola čaše bijelog porta, pola čaše tonika, malo limuna i leda.
LBV (Late Bottled Vintage) – Ova malko otmjenija verzija radi se od grožđa iz istog godišta i stavlja u boce nakon četiri do šest godina odležavanja u bačvama. Može još i sazrijevati u boci, ali u principu se konzumira odmah. Na etiketi mora pisati godina berbe i flaširanja.
Vintage – Ovo je car među portima, najcjenjenija i najskuplja verzija, na koju otpada manje od 2% od ukupne proizvodnje. Jedini sazrijeva u boci. Radi se od najkvalitetnijeg grožđa iz iste berbe, stavlja u boce dvije do tri godine nakon branja i ležanja u drvenim bačvama i zatim čuva 10 do 50 godina. S godinama postaje sve gušći i gromkiji, razvijajući nevjerojatno bogate arome. Proizvodi se prosječno tri puta u desetljeću. Sa starošću dobiva na cijeni, a cijene koje arhivski primjerci dostižu na dražbama upravo su perverzne. Jaki sirevi, kruška i orah najbolji su mu prijatelji.
Nakon što malo eksperimentirate nepcem i ovladate osnovama, spremni ste zakoračiti dublje u znanost zvanu porto, za koju su najveći stručnjaci, naravno, Englezi. A za potpuni ugođaj nadolazećih jesenskih večeri, ako već nemate ladanjsku kućicu, vatricu u kaminu i kožni naslonjač, dovoljna će biti čaša kvalitetnog porta da zaključite da život i nije tako loš.
TEKST I FOTO – Morana Zibar