Hrvatsko pivo u hrvatskoj krigli
Dalek je put pivo prešlo od dana kad su stare Sumeranke žvakale zrnje žita i pljuckale ga nazad u posude da fermentira. Evoluiralo je u savršeno razrađen, masovan i globalno prisutan proizvod u gotovo bezbroj varijacija, opijat za mase, nekim ljudima esencijalan koliko i kruh ili mlijeko. Iako je kategorizirano kao prehrambena namirnica, pivo nije hrana (kroneri pred kvartovskim dućanima reći će da njima jest), ali opet, nije ni obično piće nego sasvim sigurno nešto više. A toj spoznaji posebno smo skloni u vruće proljetno-ljetne dane, kad za prizorom hladne, orošene boce netom izvađene iz frižidera žudimo koliko i za čvrstom stražnjicom, povratom poreza ili novim autom. Znaju to i pivovare pa upravo tada lansiraju i nove vrste piva i nove bombastične reklamne kampanje.
Pivo i Hrvati vole se već dugo. Imali smo sreće i bili okruženi narodima kojima je pivarstvo bilo u krvi, a njihov blagotvorni utjecaj udario je temelje našoj pivskoj industriji.
Unatoč prilično dobroj rasprostranjenosti uvoznih piva po našim dućanima, skrenimo malo pogled u vlastito (pivovarsko) dvorište – jer bolje hrvatsko pivo u ruci nego belgijsko na grani. Kriza ili ne, potrošnja piva u Hrvatskoj ove godine ponovno je u porastu, iako ljeta pivskog 2011. nema nikakvog nogometnog prvenstva! U tom moru ispijenih čaša, krigli, konzervi i boca, kako danas stoje stvari s lijepim našim pivom? Pivo i Hrvati vole se već dugo. Imali smo sreće i bili okruženi narodima kojima je pivarstvo bilo u krvi, a njihov blagotvorni utjecaj udario je temelje našoj pivskoj industriji. Nakon stoljeća privatnog pivarenja većinom po samostanima ili na velikaškim imanjima, prva prava pivovara u Hrvatskoj otvorena je u Osijeku 1697. Srećom, u današnjoj Osječkoj pivovari napokon su shvatili vrijednost tog podatka i na njemu, a ne na četi obnaženih manekenki s pladnjem u ruci, temelje promidžbu svog proizvoda. Slavonija je zbog brojne njemačke zajednice kolijevka hrvatskog pivarstva, a u metropoli je prva pivovara nastala tek 1727. Ipak, nemojte to brkati s današnjom Zagrebačkom pivovarom, najstarijom hrvatskom industrijskom pivovarom osnovanom 1892. Začeci glavnog rivala, Karlovačke pivovare, sežu nešto dublje, u 1854., a treći veliki igrač, nekadašnja Panonska pivovara, danas Carlsberg Hrvatska, proizvodi pivo od 1971. Dakle, tradiciju nam nitko ne može poreći. Vrsta koja u nas prevladava takozvani je lager, svijetlo pivo donjeg vrenja, ujedno i u svijetu najrašireniji oblik piva. Na prste kokošje kandže možemo nabrojiti hrvatska crna piva, od kojih je posebna pojava Tomislav Zagrebačke pivovare, rođen još 1925. – oprez, to nije pivo za početnike! Odnedavno imamo i jedino „rezano“ pivo, Kasačko iz Pivovare Ličanka, a u skladu sa svjetskim trendovima te sve većom potražnjom koja traži raspršenje ponude, zadnjih godina na domaćem je tržištu prisutna eksplozija različitih stilova i žanrova: lagano pivo, zimsko pivo, pšenično pivo, pivo s limunom, pa čak i pivo s okusom tekile…
Hrvatski pivarski ceh se danas, nakon dva desetljeća češće neuspješne negoli uspješne transplantacije liberalnog kapitalizma, svodi na šest industrijskih pivovara (Zagrebačka, Karlovačka, Carlsberg, Osječka, Buzetska i Daruvarska ) i dvije male, gotovo manufakturne pivovare (Vukovarska i Ličanka). Na kraju tog pivskog lanca nalazi se šačica endemskih lokalnih mikropivovara koje same proizvode i na licu mjesta toče vlastito pivo (najpoznatiji primjer je zagrebački lanac Medvedgrad), no u toj kategoriji zadnjih je godina došlo do pravog pomora. Pivsku paletu upotpunjuju stranci s domaćom adresom, odnosno licencna piva iz tri najveće pivovare koje su dio multinacionalnih grupacija pa moraju nuditi i dio asortimana iz međunarodnog portfelja. Spomenimo najprisutnije primjere, Beck’s i Stellu Artois iz Zagrebačke pivovare te koprivnički Tuborg iz Carlsberga. U ovu priču nećemo računati robne marke velikih lanaca supermarketa, koje su ionako plaćenički proizvod već navedenih pivovara.
Studije pokazuju da su pivopije izuzetno sklone fanatičnoj vjernosti jednom brendu i mogu od izbora piva izgraditi cijelu religiju.
Glavne igrače koji pojedu većinski dio tržišnog kolača svi znamo – Ožujsko, Karlovačko i Pan. Studije pokazuju da su pivopije izuzetno sklone fanatičnoj vjernosti jednom brendu i mogu od izbora piva izgraditi cijelu religiju. Ako vas tata od malena indoktrinira jednom markom i u frižider ni po cijenu života ne pušta ništa drugo, dobra je vjerojatnost da ćete i vi postati pivski fundamentalist. Dakako, ta se osobina više temelji na emotivnim komponentama (nostalgija, osjećaj pripadnosti, lokalpatriotizam, njegovanje tradicije) nego na stvarnoj kvaliteti dotičnog piva. Ako se prepoznajete u tom opisu, izađite iz kutije i pogledajte što se događa ispod nekih drugih čepova. Hrvatska je pivska scena u vrlo malo vremena postala prilično uzbudljiva, a to možemo zahvaliti ponajprije nekolicini malih proizvođača entuzijasta koji su se usudili uzeti stvar u svoje ruke.
Predvodnik hrvatskog pivskog preporoda u dotad prilično učmaloj ponudi zove se Velebitsko pivo, a u svijetloj i tamnoj varijanti dolazi iz male Pivovare Ličanka u Donjem Pazarištu kraj Gospića. Proizvodi se od 1997. zahvaljujući ideji i trudu jednog povratnika iz Njemačke te natprosječnoj kvaliteti vode iz velebitskih izvora. Kad je kultno svijetlo Velebitsko u Oxfordu svojedobno proglašeno drugim najboljim svjetskim pivom po kvaliteti i okusu, dobili su reklamu kakvu novcem nikad ne bi uspjeli platiti. A zapravo im i ne treba jer je Velebitsko put do grla pivofila pronašlo usmenom predajom. Oštriji kritičari smatraju da današnje Velebitsko pomalo živi na staroj slavi, ali što se mene tiče, obilato se iskupljuju jedinstvenim Kasačkim pivom. Bum koji je Velebitsko napravilo u prošlom desetljeću danas izaziva Vukovarsko pivo, proizvod obrta Dobra, kojem je primarna djelatnost proizvodnja soda-vode. Scenarij je sličan: mali pogon daleko od pivskih centara moći, slaba i otežana distribucija, nikakva reklama i prenošenje informacije usmenim putem. No, Vukovarsko je jedinstveno po tome što je naše jedino nepasterizirano pivo, bez konzervansa, tako da mu je rok trajanja mnogo kraći.
Male pivovare si mogu priuštiti samo direktan, prijateljski i nadasve topao pristup svakom potrošaču, a to je i najveća prednost malih u odnosu na velike pivovare
Okusno je to velik plus, a poslovno velik rizik. Iako je životni put Vukovarskog posut trnjem i još je prerano reći hoće li se ova lijepa priča održati (postoji tek od 2008.), za dobrobit svakog istinskog ljubitelja piva nadamo se da će se Vukovarsko izboriti za zasluženo mjesto na tržištu. Staročeško pivo iz Daruvara nije nikakvo novo ime na sceni (naziv se prvi put pojavio 1893.). Potomak je čeških doseljenika i jedino hrvatsko pivo koje se radi po češkoj tehnologiji. Devedesetih je bilo izbor iskusnih pivskih šmekera, a potom se lagano počelo gubiti, dok je sama pivovara tonula u postranzicijskoj drami. Bila bi velika sramota da je Daruvarska pivovara, s bogatom tradicijom još od 1840., neslavno propala. Srećom, od lani ima novog vlasnika, domaću Kufner grupu, i čini se da se uz dovoljno ambicije i čvrste volje polako vraća na scenu. Zapravo, Daruvarska pivovara danas je ogledni i svijetli primjerak jedne kod nas nažalost gotovo izumrle vrste, koja je u većim i razvijenijim pivskim zemljama osnovna jedinica pivskog svijeta: srednje velike industrijske pivovare u lokalnom vlasništvu koja ima svoje mjesto pod suncem. Dovoljno velika da uspije pokriti nacionalno tržište, a dovoljno mala da zadrži nezavisnost i kontrolu nad proizvodom. Nošeni tom idejom, pitali smo Romanu Dugandžiju, voditeljicu korporativnih komunikacija u Daruvarskoj pivovari, kako se kao manji proizvođač mogu nositi s velikim korporacijama, i što se tiče proizvodnje, i što se tiče marketinga. „Mali proizvođači svoju poziciju na tržištu mogu izboriti jedino zahvaljujući originalnim i prije svega kvalitetnim proizvodima. Marketinške aktivnosti, s druge strane, moraju biti prilagođene budžetima s kojima raspolažemo. Male pivovare si mogu priuštiti samo direktan, prijateljski i nadasve topao pristup svakom potrošaču, a to je i najveća prednost malih u odnosu na velike pivovare“, odgovorila je i najavila da nakon dobro prihvaćenog Zimskog piva Daruvarska pivovara priprema još jednu novost za lipanj.
Uz inzistiranje na najkvalitetnijim sirovinama i tradicionalnim recepturama, upravo je spomenuti prijateljski pristup ključ za proboj malih hrvatskih pivovara u zadnjem desetljeću i bio bi red da im uzvratite prijateljstvo. Jer pivo nije brak da se morate držati jedne te iste dok vas smrt ne razdvoji. Pivo je kao društvena mreža: uvijek se možete bifrendati s još jednim.
TEKST – Morana Zibar FOTO – Robert Blašković