Piština torta

Ima nešto u tom prosincu… U vjetru koji se provlači kroz rukave i nogavice, u smrznutom vršku nosa, u cimetu i vaniliji kojima se namirišu ulice.

Nisam ljubitelj zime. Volim kad mi je toplo. Kad je odjeća lagana, kad sunce miluje tijelo već rano ujutro, kad je svijet obojan žutim, vedar i kristalno čist. Zimu bih mogla, poput medvjedića, bez imalo grižnje savjesti – prespavati.

Ali ima nešto u tom prosincu… U vjetru koji se provlači kroz rukave i nogavice, u smrznutom vršku nosa, u cimetu i vaniliji kojima se namirišu ulice. U tom kraju godine kojemu se radujemo kao ni jednom drugom završetku. Tih posljednjih prosinačkih dana kao da je čarobnim štapićem odnešeno malodušje, onaj turobni uspavani hod; zamagljene, zamišljene poglede opet zamijene iskre u oku, ljudi napune ulice i trgove, žamor ponovno ukrasi grad poput đerdana, ruke se griju kuhanim vinom, prijatelji osmijesima, a snijeg nam pod nogama škripi božanstvenom melodijom. Tih dana svijet izgleda kao iz staklene kugle. Malko je protreseš – i već zaplešu kristali, zazveckaju praporci, zasjaji dukat pod rebrima i svi smo si dobri i sve je baš kako treba.

Opraštajući se od stare godine, opraštamo propuste i greške, vlastite i tuđe. Ispraćajući posljednje prosinačke dane, otpuštamo proživljene neugodnosti, nerješene dugove.

Nisam ljubitelj zime. Volim kad mi je toplo. Kad je odjeća lagana, kad sunce miluje tijelo već rano ujutro, kad je svijet obojan žutim, vedar i kristalno čist. Zimu bih mogla, poput medvjedića, bez imalo grižnje savjesti – prespavati.

Ali ima nešto u tom prosincu… U vjetru koji se provlači kroz rukave i nogavice, u smrznutom vršku nosa, u cimetu i vaniliji kojima se namirišu ulice. U tom kraju godine kojemu se radujemo kao ni jednom drugom završetku. Tih posljednjih prosinačkih dana kao da je čarobnim štapićem odnešeno malodušje, onaj turobni uspavani hod; zamagljene, zamišljene poglede opet zamijene iskre u oku, ljudi napune ulice i trgove, žamor ponovno ukrasi grad poput đerdana, ruke se griju kuhanim vinom, prijatelji osmijesima, a snijeg nam pod nogama škripi božanstvenom melodijom. Tih dana svijet izgleda kao iz staklene kugle. Malko je protreseš – i već zaplešu kristali, zazveckaju praporci, zasjaji dukat pod rebrima i svi smo si dobri i sve je baš kako treba.

Opraštajući se od stare godine, opraštamo propuste i greške, vlastite i tuđe. Ispraćajući posljednje prosinačke dane, otpuštamo proživljene neugodnosti, nerješene dugove.

Spremajući se dočekati Novu širimo ruke, otvaramo srce i u zagrljaj primamo sve dobro i poticajno što nam krene u susret. To je zasigurno moćna magija! Neka nepobjediva alkemičarska formula koja depresivnu, hladnu i neljubaznu zimu s prosincem pretvori u bajku, dječji san, zabavište. Tih se dana, u kojima mi osmjeh ne silazi s lica, u kojima gradom prolazim pocupkujući kao djevojčica, u kojima grlim svakog poznatog, a zastanem popričati sa svakim neznancem koji mi smješak uzvrati, ma baš se tih dana sjetim i onih dragih ljudi koje, u vrtlogu svakodnevnog toka, nekako nehotice ispustim iz misli.

To je razlog zašto vam danas pričam o Pišti, simpatičnom Mađaru kojeg srećom sretoh onih nesretnih godina koje su blagdansku čaroliju pokušale kvariti i metkom i krvlju, a odoše u povijest neobavljena posla baš zahvaljujući takvima poput Pište. Slavonska ravnica bila je nevina i netaknuta, prekrivena snijegom, poput djevojke pred udaju, zima nikad ljuća i odlučnija… Između dva zapuha sjeverca, pod svjetlom petrolejke, u nekom zaklonu, Pišta je govorio o sjajnoj torti koju o svetkovinama peče njegova supruga. Ta je priča bila krcata ljubavlju kao rodni orah plodovima, uskovitlanom strašću izmiješanom s ponosom nabujalima poput istučenih bjelanjaka i s velom poštovanja koji se čistoćom bijelio nadaleko i pred kojim bi sve zlice i svi grijesi pali na koljena.

Pištu odavno nisam srela. Tu i tamo, neki mi vitez slavonske ravni donese kakvu dobru vijest o njemu. No ne prođe niti jedan Božić u mojoj kući bez te torte koja magično pomiče vrijeme i prostor i uvijek, ali baš uvijek, dovede Pištu za moj stol točno u trenutku kad se zareže prva kriška. Ja mu se nasmiješim, on uzvrati osmijeh. I tako nas dvoje, bez riječi i susreta, poželimo svijetu sretnu Novu…

TEKST – Karmela Vukov Colić
FOTO – Robert Blašković

To je razlog zašto vam danas pričam o Pišti, simpatičnom Mađaru kojeg srećom sretoh onih nesretnih godina koje su blagdansku čaroliju pokušale kvariti i metkom i krvlju, a odoše u povijest neobavljena posla baš zahvaljujući takvima poput Pište. Slavonska ravnica bila je nevina i netaknuta, prekrivena snijegom, poput djevojke pred udaju, zima nikad ljuća i odlučnija… Između dva zapuha sjeverca, pod svjetlom petrolejke, u nekom zaklonu, Pišta je govorio o sjajnoj torti koju o svetkovinama peče njegova supruga. Ta je priča bila krcata ljubavlju kao rodni orah plodovima, uskovitlanom strašću izmiješanom s ponosom nabujalima poput istučenih bjelanjaka i s velom poštovanja koji se čistoćom bijelio nadaleko i pred kojim bi sve zlice i svi grijesi pali na koljena.
Pištu odavno nisam srela. Tu i tamo, neki mi vitez slavonske ravni donese kakvu dobru vijest o njemu. No ne prođe niti jedan Božić u mojoj kući bez te torte koja magično pomiče vrijeme i prostor i uvijek, ali baš uvijek, dovede Pištu za moj stol točno u trenutku kad se zareže prva kriška. Ja mu se nasmiješim, on uzvrati osmijeh. I tako nas dvoje, bez riječi i susreta, poželimo svijetu sretnu Novu…

TEKST – Karmela Vukov Colić
FOTO – Robert Blašković

PIŠTINA TORTA

Od 12 bjelanjaka i 12 žlica šećera u prahu ispeći 3 kore. Najbolje je tući 4 po 4 bjelanjka s 4 žlice šećera, pa svaku koru ispeći na prevrnutom, masnim papirom obloženom loncu na 200 stupnjeva, samo 5 minuta. 12 žutanjaka izmiješati s 8 žlica šećera i 8 žlica brašna pa zakuhati u 1 litri mlijeka. Miješati da ne nastanu grudice pa ohladiti. 250 g omekšalog maslaca tući s 100 g šećera u prahu, umiješati kremu od jaja i mlijeka, pa dodati 30 dag oraha. Nadjevom mazati kore, slagati jednu na drugu, pa cijelu tortu izvana namazati nadjevom. Kad se stisne, premazati tučenim slatkim vrhnjem. I naravno, posljednje, ali nikako i manje važno, kušati tortu.