Uzdravlje!
Sjećate li se popularne TV-serije „Kafić Uzdravlje“? Onog domaćeg ugođaja kvartovskog okupljališta u kojem svatko svakog poznaje i čiju svakodnevicu tek tu i tamo poremeti dolazak kakvog zanimljivog stranca?
Voljela bih i sama imati takvo mjesto. Svoju oazu za ispijanje jutarnje kave, informativni pult bez predumišljaja, prostor ispred čijih vrata ostavljate brige. Voljela bih, ali nemam. Mislim da je problem u meni – neka genetska zbrka, neki poprčkani impuls…
Jer kako drukčije objasniti činjenicu da svoj omiljeni stol imam u Rimu i u Lisabonu, dakle u gradovima u kojima boravim mjesec-dva u godini, a ne u Zagrebu, gdje provodim preostalo vrijeme?! I da neki Carlo u rimskoj Via Cuma zna čokoladom ispisati moje ime na pjeni najboljeg cappuccina na svijetu, i da jedan Manuel sa smiješkom na tanjur stavlja pastéis de bacalhao čim me vidi na vratima, ali da nema zagrebačke adrese koju jednako revno pohodim i na kojoj sam „pustila korijenje“…
Ponekad dajemo previše sebe. Ponekad se osjetimo izloženima. Svima vidljivima. Ponekad poželimo sjesti u kut, leđima okrenuti zidu, i samo promatrati ljude ispred sebe. Ponekad zaželimo kavu popiti sami sa sobom. Ili – još bolje – s neznancem, koji nas vidi onakvima kakvi smo u tom trenutku, bez repova, bez prošlosti. To je, valjda, razlog što radije sjednem i čavrljam s domaćima u trattoriji u venecijanskom Arsenalu ili u malom pariškom bistrou daleko od uobičajenih turističkih kretanja, nego u vlastitoj ulici.
Ali ima jedno mjesto u kojem biste se i vi, premda jako daleko od kuće, osjetili domaćinima. Pod uvjetom da ste na moje prvo pitanje odgovorili potvrdno, naravno. The Bull and Finch Pub nasuprot bostonskog Gradskog parka pravo je mjesto za to. Još s vrata zapuhnut će vas miris poznatog prostora i očekivat ćete poznata lica. Baš tu je snimana popularna serija Cheers i baš vam tu „svatko zna ime“. Pa ako vas put nekad dovede do tog puba, sjednite i upijte atmosferu. Prije ili poslije, Sam će vam se nasmiješiti iza šanka, Fraiser šmrcnuti nad propalim susretom, Carla glasno podijeliti svoje probleme, a Rebbeca, Woody i ostali razviti veselu raspravu. I vi ćete, lagano miješajući novoenglesku juhu od vongola, pomisliti kako je svijet obično selo i kako se nalazite baš ondje gdje treba. Kod kuće.
TEKST – Karmela Vukov Colić
FOTO – Robert Blašković
Bostonska juha od vongola
500 – 750 g očišćenog mesa vongola
3 žlice ulja
nekoliko režnjeva mesnate slanine
1 glavica luka, sitno nasjeckana
1 – 2 češnja češnjaka, usitnjena
750 g krumpira nasjeckanog na kockice
oko pola litre ribljeg temeljca
2 šalice mlijeka
½ šalice vrhnja za kuhanje
svježi peršin
U loncu zagrijte ulje, pa na njemu prepržite usitnjenu slaninu, luk i češnjak. Dodajte krumpir i dobro promiješajte. Zatim ulijte temeljac i mlijeko. Nek zavri, pa smanjite vatru. Pokrijte i kuhajte 20-ak minuta dok krumpir ne omekša. Otkrijte, dodajte vongole, popaprite, posolite i kuhajte nepokriveno još 10-ak minuta. Na kraju umiješajte vrhnje za kuhanje i kuhajte još nekoliko minuta. Pospite nasjeckanim peršinom. Ova je juha, poslužena uz krekere, cjelovit obrok. Uz nju popijte čašu piva i – Uzdravlje!
