Kako je propao luksuz

(o rock’n’rollu ni riječi)

Nema puno stvari dosadnijih od statistike, no obzirom na neumoljivu joj pouzdanost svi se na nju ipak bar ponekad oslanjamo i pozivamo. Zahvaljujući nekim marljivim ljudima koji propituju, zapisuju i računaju znamo da Hrvati, između ostalog, kilograma imaju sve više, a potomaka sve manje. Pa budući shodno tome i službeno postajemo stara nacija bar se ne moram previše brinuti pamti li tko vremena kad su na ovim prostorima iznimnu popularnost uživale ideje o posvemašnjoj međuljudskoj jednakosti. Na stranu što su takve parole najglasnije izvikivali oni najmanje jednaki među nama, činjenica je da su neke stvari bile dostupne svima, a druge doista za golemu većinu bile nedostižan, pa samim time i idealizirani luksuz.

Sjetila sam se toga za nedavnog 13 sati dugog (u slučaju da iz bilo kojeg razloga ne možete spavati bar 10 sati predugog) prekooceanskog leta. Iznimna je to situacija u kojoj redovito zahvaljujem genetici na prosječnoj visini koja mi inače ide na živce (postoji li išta bezveznije nego biti prosječan u bilo kojem smislu?), a povremeno se sjetim ubaciti i malo divljenja vlastitom karakteru koji nije posrnuo i razvio neku ovisnost. Nakon što sam svjedočila „zračnom“ uhićenju gospodina u zrelim godinama, koji je unatoč brojnim upozorenjima o zabrani pokušao pušiti u toaletu, sigurna sam da se takva vrsta samoljublja ne može smatrati grijehom. Iako me pravilo da čim ja odem na to isto mjesto sasvim legalnim poslom avion redovito uleti u zonu turbulencija blago dovodi u sumnju.

Jako volim putovati i tijekom posljednjih petnaestak godina nabrala sam solidnu količinu nagradnih milja leteći na, za svoj ukus, ipak premali broj kontinenata. No iz perspektive djeteta odraslog u ranije spomenutom sustavu riječ je o gotovo nevjerojatnom postignuću. Nekoć smo, naime, zrakoplovima putovali tek iznimno budući je visoka cijena karata osiguravala elitizam rijetkim sretnicima koji su si to mogli priuštiti. Zanimanje stjuardese bilo je nešto o čemu su smjele maštati samo one najljepše među nama, nadajući se da će im sreća pri izboru biti naklonjena proporcionalno trudu koji su uložile u učenje stranih jezika i usvajanje suptilnih nijansi pravila lijepog ponašanja, a mogućnost da vide udaljene zakutke svijeta i neograničeno pristupaju bescarinskoj zoni činila ih je gotovo mitskim bićima. Podrazumijevalo se, jasno, i da ćete vi kao putnik u avionu biti odjeveni u najjače adute iz vlastitog ormara, pa čak i da ćete obaviti kupnju specijalno u tu svrhu. Priče o tome što ste tijekom leta pojeli i popili, osobito ako je bila riječ o nekom duljem putovanju, manje sretni znatiželjnici upijali su poput spužve, uvjereni kako sve mora imati bolji okus na nekoliko tisuća metara visine.

U dvadesetprvom stoljeću slika je potpuno drukčija – s jedne strane nasreću jer je zahvaljujući pojavi jeftinih avioprijevoznika pravilo konkurentnosti natjeralo kompanije da putovanja zrakoplovom prodaju u nekim slučajevima čak i jeftinije od primjerice višesatnih truckanja u autobusu. No, istovremeno je nažalost nestalo čarolije i one slatke iluzije luksuza koju ste živjeli još od trenutka kad ste se uputili prema zračnoj luci. Zato me od srca nasmijao članak koji sam pročitala u jednom američkom časopisu, a koji sugerira da mudre žene i danas na aerodrom dolaze dotjerane jer je avion „posljednje mjesto gdje možete vidjeti i uloviti elegantnog gospodina“. Neka mi oproste endemski primjerci s kojima nisam imala sreću dijeliti zračni prostor, ali jedini „zrihtani“ muškarci koje srećem na putovanjima su piloti koji su takvi – po službenoj dužnosti. Istini za volju, žene su još gore jer su svojski prigrlile opciju trenirki i tajica. Kod jačeg spola dno su najčešće ipak puno prihvatljivije traperice. Možda ćete pomisliti kako su mi mogućnosti spoznaje ograničene time što putujem isključivo ekonomskom klasom i to iz čisto financijskih razloga maskiranih u uvjerenje kako ćemo u slučaju da avion nedajbože padne svi isto proći, a razliku u cijeni luksuznih i sjedala za mase mogu pametnije potrošiti. No, budući se putnici u business klasu ukrcavaju prvi kako ne bi predugo čekali, a mi svi ostali potom moramo proći kraj njih ne bismo li došli do svojih mjesta (a usput ih kao slučajno malo zakačili jeftinim ruksacima i lažnim Vuittonima) odgovorno tvrdim – ne polažite previše nade u avionske komade!

Ako ćete tugu zbog toga poželjeti utopiti u alkoholu, mogli biste ostati neugodno iznenađeni činjenicom da velika većina avionskih kompanija danas žestoka pića naplaćuje. Strah me i pomisliti s kolikim minusom na kartici sada do Amerike dolazi gospođa kraj koje sam sjedila na njenom prvom letu do New Yorka, a koja se u smrtnom strahu cijelim putem nije odvajala od obilnih doza gin tonica. Umjesto bogatih jelovnika otisnutih na sjajnom papiru, nekoć zgodni komadi, a danas tek vremešne konobarice bez čvrstog tla pod nogama iznad Atlantika će vam gotovo preko volje servirati dvojbu – piletina ili tjestenina.

Sve je to pomalo tužno. No, ako je pitanje putovati ili ne kod mene dileme i dalje nema. U vrijeme recesije možda je zapravo već i ta odluka – čisti luksuz.

TEKST – Barbara Kolar