Oh, kakav užitak!
Kad bih znala raditi išta korisno (čitaj: nešto univerzalno primjenljivo od čega se može barem solidno živjeti) sutra bih se preselila na more. Jedna je to od mojih omiljenih pa shodno tome i najčešće upotrebljavanih rečenica. Iako ju bez sumnje izgovaram gotovo svakodnevno, ponavljanje ipak postaje to frekventnije što zima više odmiče, a vizija plave pučine obećava toliko žuđene dane odmora i uživanja. Predvidljivo, priznajem, ali Bože moj – to je uvjetovani refleks nas kontinentalaca, pouzdan gotovo kao slinjenje kod onih Pavlovljevih pasa. Jer pravila su jednostavna – na more se ide kad završi škola, more znači ljeto i bezbrižnost. Ne znam što roditelji s Jadrana rabe u te svrhe, ali kod nas koji slanu vodu redovitije viđamo u loncu za kuhanje tjestenine odlazak na more savršeno je sredstvo za ucjenu male djece u razdoblju nakon što Djed Mraz odradi svoje.
Zanemarimo li tu nagradnu komponentu (čiji se učinak s vremenom ipak potroši) i dalje ostaje pitanje zašto neki od nas kojima su eventualno daleki preci točali noge u Panonskome moru opsesivno žude za Jadranom 365 dana godišnje. Ja bih se, recimo, mogla pozvati na puno konkretniju genetiku od te Balaševićevske. Nažalost, ni na jednoj dohvatljivoj grani obiteljskog stabla nemam nikakvog Dalmatinca što (opet nažalost) podrazumijeva i da mi nitko nije u nasljeđe ostavio makar krajnje skromnu nekretninu na obali. No zato je moj pradjed, čistokrvni Mađar u mladim danima iz Budimpešte pokušao pobjeći u Rijeku i ukrcati se na prekooceanski brod. Na njegovu je nesreću žena koja ga je rodila bila moćna, sposobna i nimalo voljna dopustiti takvu avanturu pa je namjera neslavno propala, dodavši tek još dublju crtu melankolije u ionako tankoćutnu mu prirodu.
Moreljublje je potom ponovno preskočilo naraštaj, ali već su moji roditelji uvijek bili spremni izdvojiti zadnju paru (da, bilo je to razdoblje davno prije lipa) kako bismo bar jedanput godišnje uz svesrdnu pomoć sindikata, regresa, K15 i inih sredstava socijalne osjetljivosti posjetili neko lijepo mjesto za kupanje, sunčanje i obavezno opsežno turističko razgledavanje praćeno manijakalnim fotografiranjem. Kad sam k tome svladala sve one priče o pticama i pčelicama, te uzela u obzir datum svog rođenja postalo mi je jasno da je neki morski kamen sa zadarskog područja kumovao tom sretnom događaju. Pa budući sam sama odustala od znanstvene karijere možda jednom netko drugi doktorira na tezi da – i zameci pamte.
Još dok sam imala mliječne zube bilo je jasno da sam prilično društvena – svakodnevno bih, naime, visila na ogradi dok su se starija djeca vraćala iz škole i zvala ih da se dođu k meni igrati. Ta crta društvenosti koju sam, uz dodatak trunčice suptilnosti sačuvala do danas ipak nikada nije podrazumijevala da sam neka opaka partijanerica. Osobito to dolazi do izražaja ljeti, pa sam sigurna da ni u puno mlađim danima ne bih idealni provod tražila na Zrću ili Ibizi. Potrebu za izlascima i druženjem u potpunosti namirim tijekom godine, a za godišnji odmor po svojoj mjeri biram otoke i prazne plaže. Kako je to jednom prilikom lijepo rekla moja mama – mjesta gdje se čuje tišina. Netko bi možda čak zaključio da se s temperaturama iznad tridesetice u maniri doktora Jekylla pretvaram u potpuno asocijalni alter ego koji gasi mobitel i internet, te danima ni s kim ne mora progovoriti ni riječ, no ne mogu (i, budimo iskreni ne želim) si pomoći. Obožavam dragocjeno ograničeno vrijeme godišnjeg odmora provesti sjedinjena s prirodom – ustajati i lijegati sa Suncem, plivati u jutarnjoj bonaci, slušati zrikavce, jesti netom iz mora izvađenu ribu i ignorirati vijesti o dnevnim zbivanjima. Povratak u stvarnost ionako redovito uslijedi prije nego bih željela.
Kad se hoće sve se može – popularna je izreka u čiju istinitost često posumnjamo vođeni vlastitim iskustvom spoticanja na putu prema ostvarenju želja. No, meni je ovoga ljeta nekako uspjelo odmor po vlastitoj, upravo opisanoj mjeri postići čak i u jednom od najposjećenijih turističkih središta – Dubrovniku. Zahvaljujući ljubaznosti Jadranskih luksuznih hotela, nakon vrlo ugodnih dužnosti na Dubrovnik Film Meetingu svoj sam boravak u gradu podno Srđa produžila u Palaceu, jednom od bisera ove vrhunske hotelske grupacije. Smješten u uvali Lapad Palace je dovoljno udaljen od gradske vreve u kojoj se, ako to ipak poželite, možete naći za samo nekoliko minuta zahvaljujući hotelskom autobusu koji će vas prebaciti skroz do Straduna. Što ćete dalje – nije lako izabrati. Šetnja zidinama obavezna je ako nikada u Dubrovniku niste bili – samo nastojte ne raditi to u podne jer će vam prokuhati mozak. Od ove godine ponovno možete doživjeti i vožnju žičarom na Srđ, a barem jedan koncert ili predstava Ljetnih igara nezaobilazno su iskustvo. Iako s vrhunskim restoranima sigurno nećete pogriješiti nemojte preskočiti ni dva sjajna gastronomska zadovoljstva prilagođena pučkomu džepu: jednostavno spravljene besprijekorno svježe plodove mora na Peškariji i već legendarni sendvič s pršutom i sirom iz ulja u Školi. Kad k tome odsjedite još koji sat na skalama i popijete piće u Taliru i Trubaduru shvatit ćete zašto svjetske zvijezde obožavaju Dubrovnik. Biti Beyonce na jedan dan – oh, what a Pleasure!
TEKST – Barbara Kolar
