Pasji život

Petnaest je sati. Nedjelja. Sjedim na kauču i gledam svog psa. Opušteno je ispružena u svoj svojoj dužini, s glavom u mom krilu. Do sada je šetala dva puta po sat i pol, tijekom čega su joj opetovano prilazili pripadnici primarne interesne skupine – djeca i maloljetnici (bez panike, nema u tome ništa perverzno, to su samo njezini dvonožni vršnjaci), a slučajni prolaznici razdragano upućivali komplimente. Obilato je jela najfiniju hranu za njezinu pasminu i dob, a baš svaki put kad je to zaslužila nagrađena je obožavanim psećim poslasticama. Obavila je svoje fiziološke potrebe, a njezin Sancho Pansa ju je za to pohvalio i potom odgovorno počistio. Malo se igrala i puno mazila, a svo preostalo vrijeme između navedenih „zahtjevnih“ radnji je prespavala!

Otkako su se najbolji čovjekovi prijatelji iz nevješto sklepanih drvenih kućica i blatnjavih dvorišta preselili u prostorije s centralnim grijanjem, pasji život definitivno je prestao biti metaforom jada i muke. Realno – tko se od nas ne bi mijenjao za sličan tretman?! Zamislite samo da se nadređeni vam na poslu svaki put oduševe kad napravite nešto što ste davno naučili, a k tome vam je i u opisu posla! Možda biste tada dolazili kući razdragani, mašući osmjehom kao psi repom. Jasno, u vlastitom bi vas domu čekao skuhani ručak i bračni drug pun ljubavi i razumijevanja koji je spreman stotinu puta ponoviti kako ste prekrasni, dobri i pametni. Vi biste zauzvrat samo trebali biti dovoljno mudri da ne iskopate njezino omiljeno cvijeće u vrtu ili srušite njegovu najdražu igraću konzolu. Naravno, i u takvim situacijama ljutnja prema vama bila bi kratkoga vijeka, a durenje i „tihe mise“ bili bi vam nepoznati pojmovi.

Čak i ako niste ljubitelj životinja, pa ni moja dlakava prijateljica kojoj je kako tvrdi naš lokalni postolar pala sjekira u med, teško da ne biste, barem nakratko, pristali živjeti život bez brige i pameti. Tek toliko da za promjenu nemate pojma što je to stres, kriza ili recesija. Da vas ne muči što si ne možete priuštiti novu odjeću ili što vam je guza vidno veća nego prije recimo godinu dana. I da vam je, začudo, posve normalno i prihvatljivo što vaš mužjak njuška i skače na svaku kuju u blizini.

Ovako se eventualno možemo tješiti da smo bar u razlozima kolektivne mrzovolje ukorak sa svijetom, a ruku na srce, nekim tamo Amerikancima ili Englezima sigurno je još i teže. Jer dok su iza njih godine cvatućih ekonomija i blagostanja na ovim prostorima kriza može biti vijest samo za malu djecu. Roditelji koji danas pokušavaju objasniti tehnološki naprednom podmlatku da će se još neko vrijeme morati zadovoljiti iPhoneom treće generacije iako je polovica razreda već dobila onaj najnoviji, vjerojatno se dosta živo sjećaju vremena kad smo osnovne živežne namirnice kupovali na bonove. One koje muči što već nekoliko godina nisu obnovili vozni park možda bi trebalo teleportirati u ne tako davno doba kad su automobili sami po sebi bili luksuz, a vozili smo ih parnim ili neparnim danima, ovisno o posljednjoj znamenki na registarskoj pločici. Doživjeli smo zlatna Markovićeva vremena (ako ste prvo pomislili na još aktualnog predsjednika HNS-a očito ne pamtite 80-te i bajkovito povoljan tečaj tadašnjeg dinara u odnosu na njemačku marku), ali i preživjeli krizni porez.

Što reći nego da smo očito – neuništivi. Ili sam samo ja s onim psećim poredbama otišla u potpuno pogrešnom smjeru jer se umjesto na dlake trebalo fokusirati na perje. Povremeno smo, naime, zastrašujuće slični velikoj koloniji nojeva daleko od njihove prirodne postojbine. Silno me zanima kako to problemi koji u svijetu ljude dižu na noge kod nas prođu tek uz poneku glasniju primjedbu, no nije to tema za časopis koji se bavi guštima. Radije ću se diviti našoj sposobnosti da ne odustajemo od užitaka ni kad se čini da se svijet oko nas urušava u temeljima.

Iako su temperature još i polovicom studenog bile sličnije onima svojstvenim ranoj jeseni, najljepši i najskuplji zimski kaputi za koje je u jednoj zagrebačkoj trgovini postojala lista čekanja razgrabljeni su davno prije. I možda ćemo kasniti s plaćanjem komunalnih usluga, ali se odlazaka na kave s prijateljima nećemo odreći. Vjerojatno ćemo prigovarati svim načinima na koje će nas neki novi državni proračun opaliti po džepu, ali ćemo u kućnoj varijanti istog naći načina kako i ove zime otići na skijanje. Dva tjedna. Kukat ćemo i plakati kako je nekad bilo bolje, ali će ipak svi nam dragi pod jelkom pronaći barem mali znak pažnje. Možemo se, konačno, ljutiti što ove godine baš svi blagdani padaju u subotu, pa velika većina nas neće ugrabiti ni jedan dodatni slobodan dan, ali ćemo svejedno s velikim veseljem mlatiti po bakalaru, puricama, odojku i suhim kolačićima kao da sutra ne postoji.
I to je jedan od malobrojnih razloga zašto se ipak ne bih mijenjala sa svojim psom. Njoj prosinac ni po čemu nije poseban kad joj je ionako svaki dan – Božić.

 

TEKST – Barbara Kolar