Glazbena fantazija
Mozgam već neko vrijeme (i ne budite sad zločesti, i mi bez previše pigmenta u kosi to ponekad činimo) je li „politički korektno“ u časopisu koji se već samim imenom definirao kao pozornica užitka svakojakog izjaviti da nešto ne voliš. Ako si samoproglašeni ili čak hedonist po općedruštvenom prepoznavanju, smiješ li si dopustiti da se ne raduješ nečemu što samo po sebi nema predznak patnje i boli (ispričavam se zbog primjera onima koji iste baš najviše vole)? Može li se i treba u svakom životnom trenutku pronalaziti razlog za veselje i ima li uopće smisla boriti se protiv intuitivnih negativnih reakcija na ljude i prirodne pojave? Ako je svaki dan na Zemlji dar, zašto šareni papir ne otvaramo uvijek s jednakim ushitom i iščekivanjem?
Evo, ja recimo ne volim jesen (istini za volju ne baš onoliko koliko ne volim zimu, ali mogla bih bez nje). Znam sve one priče o šarenilu prirode, bogatstvu plodova, bla bla… No ipak, prvo što meni padne na pamet kad ljetu dolazi kraj je da će temperature pasti ispod 25 što mi je bez veze samo po sebi, a u sezonama poput ove predstavlja i osobitu traumu. Uspjela sam, naime, dva jadna i bijedna tjedna godišnjeg odmora uzeti baš u vrijeme kad je za boravak na plaži bila prikladnija kabanica nego bikini, a toga da sam dobrih 10 dana na južnodalmatinskom otoku usred sezone provela u trapericama i vesti ne želim se ni prisjećati. I onda sada dolazi cijelo takvo godišnje doba!
Znajući za svoj jesenski blues (jer očito je riječ o urođenoj, a ne stečenoj boleštini) redovito smišljam trikove kako ga čim uspješnije ignorirati. Među tipične lakonske pokušaje u tom smislu spada samopropisana kromoterapija kojoj je cilj psihološki produžiti ljeto životom u vedrim bojama. S tom sam namjerom svojedobno kupila gumene čizme s uzorkom leoparda i baloner tako žute boje da je pored njega i Suncu neugodno, no moram sa žalošću primijetiti da oni imaju pozitivniji učinak na slučajne prolaznike nego na mene samu. Puno uspješnija fora mi je u sivu svakodnevicu ubaciti poneko putovanje. Za prvu ruku redovito biram prehrambeno orijentirane izlete u Istru koji me bez greške oraspolože, a djelovanje im je produženo time što se uvijek nešto fino, jestivo i pitko ponese kući. Palac gore i za vikend na moru, jasno pod uvjetom da mi se po izlasku iz Svetog Roka otvara neka potpuno drukčija meteorološka dimenzija od one koju sam ostavila kod kuće. No, kad se vlaga već ozbiljnije uvuče u kosti spas je u destinacijama do kojih je ipak malo teže stići automobilom. Ove se godine tako vidim kako manjak insolacije na domaćem terenu nadoknađujem izležavanjem pod vrućim egipatskim nebom.
No, zapravo, postoji razlog zašto se, posve atipično, ovoj jeseni posebno radujem još od kraja proljeća, a za razliku od ranije navedenih glazbene je prirode. Glazbu obožavam i osim u rijetkim situacijama kad sam prezasićena zvukovima (što zacijelo ulazi na popis rizika posla kojim se bavim) u mom životnom prostoru uvijek nešto svira. Najčešće je u pitanju radio, dijelom zato što sam lijena puniti one male prenosive spravice koje svakom omogućuju da bude vlastiti DJ, a i volim se ponekad iznenaditi tuđim glazbenim izborom.
Moje se notne sklonosti kreću u rasponu od klasike preko mainstream popa do žestokog rocka i alternativnih izričaja, pa većina onih koji sjednu sa mnom u automobil (koje je jedino mjesto na kojem slušam glazbu s CD-a) putovanje uglavnom preživi bez vidljivih psihičkih trauma. Među mojim nosačima zvuka može se naći podjednako starih i novih, kao i domaćih i stranih autora, no jedne stvari ipak nema – snimki koncerata. Ne znam zašto, ali live verzije mi se nikad nisu osobito sviđale. Koliko god uživala na nastupima omiljenih izvođača, tonske zapise istih iznimno rijetko pretpostavljam studijskim inačicama.
Prije nego sam se malo ulijenila (ili samo malčice ostarila) bila sam kadra ozbiljno zavrtiti brojač kilometara kako bih se našla u vrištećoj gomili. Uvijek mi je teško izdvojiti „najdražih 3, 5… ili koliko već“, svejedno je li u pitanju glazba, filmovi ili knjige. No, u sam vrh najboljih glazbenih doživljaja uživo sigurno ulaze Pink Floyd u Wiener Neustadtu (legendarna grupa na posljednjoj turneji), Muse u Zagrebu (posljednjih desetak godina oni su mi omiljeni bend) i Robbie Wiliams u Milanu (ludi kraj jednog neobičnog ljeta). Gledala sam i slušala Stinga, Springsteena, Cavea, Madonnu i mnoge druge velikane i u nekom trenutku shvatila kako mi je ostala još samo jedna neispunjena koncertna želja.
Opće je mišljenje da imam određenih vještičjih sposobnosti, no nažalost obično nanjušim događaje negativna predznaka. Zato nisam znala hoće li svijet otići kvragu ili će mi tek na nosu narasti znakovita dlakava bradavica, ali jedna pozitivna vizija – moja ultimativna glazbena fantazija čekala je ostvarenje. George Michael s orkestrom dostojnim njegova glasa! U odijelu, naravno. U Hrvatskoj k tome. Karte (sedmi red!) su bile kupljene prvog dana kad su se našle u slobodnoj prodaji. Kao i obično čekale su pričvršćene magnetom za hladnjak, no svakako su neuobičajeno tople dane pred početak jeseni činile još puno toplijim. A onda je glazbena fantazija postala stvarnost. Pravi pleasure!
TEKST – Barbara Kolar
