Žena može pretjerati s krpicama…

Déjà vu. Neki dan na špici čekajući dragu prijateljicu promatrala sam prolaznice… U punoj pripravnosti za subotnju kavu. Naglašavam: „U punoj pripravnosti.“ Neka moja vizija subotnjeg odijevanja pala je u vodu. Usprkos svemu što sam u životu vidjela i prošla, nikad se neću prestati čuditi promašajima. I njihovoj neumitnoj upornosti. To me podsjetilo na događaj od prije petnaestak godina, kad sam prvi put ušla u sobu jedne poznanice i skoro se onesvijestila. Nigdje osim u dućanima nisam vidjela toliko odjeće. Tad sam bila vrlo mlada. Koju godinu poslije ušla sam u sobu jedne druge žene, koja je bila još natrpanija od one prve.

Danas imam garderobu ili, ako želite, sobu za odjeću. Mnogi to zovu „walk-in-closet“. Kod mene je to“walk-in-room“. No, u toj sobi ima malo ormara, odnosno, oni su u kosinama. U toj garderobi stoji sve što imamo. Cijela obitelj. Samo ovdje imamo ormare. I u njima je sve od lopte do lokomotive (više ne koristimo one parne jer su stvarno zauzimale previše mjesta. Sad samo električne.) Tu je sve, sva obuća – moja, mojih klinaca i supruga. Moja vodi u odnosu na sve njih sa 2:1, ali nitko nije savršen. (Možda bi se našao tek pokoji par dobrih cipela za koji bih to mogla reći. No, uvijek sam u potrazi za još boljima.) Tu je posteljina, ručnici i sva naša odjeća, i tko zna što sve još. Još uvijek nemamo onoliko koliko su prije petnaestak godina imale one dvije žene.

Usprkos svemu što sam u životu vidjela i prošla, nikad se neću prestati čuditi promašajima. I njihovoj neumitnoj upornosti.

Ono što me zapanjuje jest da ni jednu ni drugu sakupljačicu odjeće nikad nisam vidjela lijepo odjevenu. Ona prva nosila je ono što je samo ona zvala „sportski stil“. No, o sportu tu nije bilo riječi. Ali, sjećam se, bilo je trenirki. Subotom i u slobodno vrijeme. Ostalo je bilo – obično. Jednom riječju. Ova druga bila je sve. Od njezinih bi odjevnih kombinacija pobjegli svi glavom bez obzira. Preusko, pretijesno. Karirano gore s točkastim dolje. Falde dolje, vesta bez forme gore. I sve bez boje ili prešareno. Priznajem, bila je prava stilska rijetkost. I totalno uvjerena u svoju neponovljivu jedinstvenost. E, tu je imala pravo. Ne znam nikog tko je toliko toga mogao pomiješati i ispasti toliko iz bilo koje vrste stila. Zapravo, griješim – kupovala je neograničene količine komada koji su uvijek izgledali isto. Jeftino. Iako, njezina odjeća to nije bila. Ništa ni s čim nije imalo veze. Ali bilo je čipke, volana, lateksa i šljokica za nekoliko generacija osamdesetih. I sve je to nosila s nevjerojatnom samouvjerenošću. Ta je samouvjerenost izazvala moj déjà vu. Kad sam je ugledala, mislila sam da mi se opet pokvario vid. Ali, ovaj put – nažalost, ne. Dobro sam vidjela „čudo u bijelom“. Neobično topao početak mjeseca studenog mnogobrojne je Zagrepčanke ponovno razgolitio, pa je tako prema meni koračala buckasta bijela kreacija s širokim V-izrezom oko vrata, koji je više otkrivao nego pokrivao, ne baš savršene grudi ispod kojih je vezica pokušala glumiti visoki struk. Visok je možda i bio, ali teško da je bio struk… zbog svoje širine! Dalje se ta tanka bijela haljinica širila prema koljenima koja, nažalost, nikad nije dosegnula. Zaustavila se nespretno negdje oko polovice bedara, otkrivajući debele noge zataknute u kaubojske čizme. Bilo je tu i nekih ogrlica, torba i kratka vestica na sve. Krasno.

Volim to što znam da žensko tijelo definira haljinu. A ne obratno.

Ja sam fah-idiot koji voli to što radi. Volim to što znam da žensko tijelo definira haljinu. A ne obratno. Nema žene koja ne ustane ujutro i stane pred ogledalo pitajući se što odjenuti. I mnoge odabiru kvantitetu, a ne kvalitetu, pa tako vade svašta iz prepunih ormara i stavljaju na sebe, pretjerujući.

Nakon nekih pola sata „velika bijela“ opet se pojavila. Repetitio mater studiorum est. I jesam. Naučila sam da je bolje čitati Pleasure nego buljakati uokolo čekajući frendicu, posebno na subotnjoj špici, kad razuzdane modne stilske neznalice kreću u grad. Ne ponovilo se. Žena može pretjerati s krpicama, ali ne može s elegancijom…

TEKST – Andreja Horvatić  FOTO – Robert Blašković
MODEL – Iva Vitasović