Bez odjeće…

Sjedim ovih dana nadomak prozoru sve u želji za još malo svjetla. No, sve mi je uzalud. Zimsko nebo pokazuje zube… Sunca niotkuda. A onda je iznenada, u danu koji je najavljivan (u vrlo ozbiljnim medijima) kao tmuran i oblačan, kroz ogroman prozor u mom uredu zasjalo sunce. Gotovo istog trenutka spustila sam zavjesu. U ovo dugo zimsko doba počelo mi je nedostajati smijeha, i osmijeha i smiješnih scena. Tad je iznenada, na jednom od sad već više od nekoliko domaćih televizijskih programa, krenuo ciklus filmova Jiríja Menzela. Gledala sam pola sata i otišla u kadu. Treba biti oprezan sa željama. Mogle bi se i ostvariti. Jednom sam tako poželjela biti imidž konzultant… I sad svašta znam i primjećujem. I to sivilo nad Zagrebom. ‘Sivilo’ je eufemizam u ovoj rečenici. No, taj eufemizam stanuje u mom ormaru, sivo u svim tonovima. Gospodin Armani našao bi inspiracije za nekoliko kolekcija. Taj grigio tinto, kako se još naziva paleta sivih, meni je draga. Manje u stvarnom životu, ali više u modi. Najviše u muškoj. Dobro odjeveni muškarci u sivim odijelima uvijek plijene pozornost. A kad im ta odijela dobro stoje – to je pun pogodak. No, još će puno vode proći ispod Savskog mosta prije nego što naši dečki nauče birati odjeću za sebe. Nažalost, još uvijek to za većinu rade žene, majke, cure ili tajnice (ili tkogod drugi, po izboru). Zamislite da ženama odjeću biraju muškarci… Sve bi bilo duboko dekoltirano, preusko i prekratko, lateks, koža, čipka i podvezice. I štikle. Tako su nam lukavi muškarci natovarili obavezu kupnje i izbora svoje odjeće. Postoji i otežavajuća okolnost – oni su izbirljivi. I nestrpljivi. Isprobavanja nema, osim u nuždi. Čekanje isključeno. Šoping iscrpljuje.

Treba biti oprezan sa željama. Mogle bi se i ostvariti. Jednom sam tako poželjela biti imidž konzultant…

Oni se ne bi iscrpljivali, pa smo se mi ponudile. Ako vam se sviđa, O. K. Ako ipak ne – kupite im, da se poslužim vrhunskim terminima Zločeste djece, špic-papak, trenirku s crtama sa strane i s gumom da mogu trenirku zakačiti ispod pete na cipeli, i hlače (na “onim” mjestima malo uže), sako na rese, da se trese na vjetru… (Bili su izvrsni, zar ne? Šteta što se rijetko može čuti ‘Istočno od jaja’ Zločeste djece, op. a.) No takav bi izbor jednom zauvijek spriječio vaš šoping za njega. Tako sam i ja, a k tome i profesionalac, zadužena za svoju… Polovicu. Da se to da snimiti, bilo bi suza. Od smijeha, naravno. Žene odjeću biraju s puno manje emocija i komplikacija. Nedavno sam s mužem zapela u jednoj milanskoj trgovini muškom odjećom. Pokušala sam ostati po strani, sjela u jedinu od ponuđenih fotelja u dućanu i odlučila pustiti korijenje s modnim magazinom u rukama. Kad bi život bio milostiv… On se ushodao kao da mu je sila. Na svakoj stanici (čitaj: kraj svake police) zadržao bi se nekoliko minuta. Vadio, vraćao, birao i zvao mene. Nisam ni prelistala onih prvih par reklamnih stranica kad sam izgubila živce i ostavila magazin u jedinoj fotelji, zajedno s torbom i ostalim stvarima, a malo je nedostajalo da ne dignem nogu i obilježim svoj teritorij. Ipak nisam. Ali, fotelja je moja i gotovo! Dakle, dignem se i krenem u inventuru hrpe koju je uspio složiti ispred sebe. On čeka da ja bacim svoj sud.

Žene odjeću biraju s puno manje emocija i komplikacija.

Povadila sam par nepotrebnih i totalno pogrešnih stvari i poslala ga u kabinu za presvlačenje. Vratila sam se u svoju fotelju. Uto priđe mlada žena i obrati mi se na engleskom s tvrdim njemačkim naglaskom: „Oprostite, ali vidjela sam kako ste vješto odabrali (mislim da sam ovo „vješto“ upravo dodala, op. a.) odjeću za gospodina, pa bih vas zamolila da i nama pomognete.“ Ne pitajte! Osmijeh veći od glave. Rastem. U par riječi i pokreta izdvojim neke stvari, neke pak predložim i sve super. A ona će opet na istom jeziku: „Ali, dajte mu vi to objasnite. Vas će prije poslušati.“ Ja rastem. Skužili su me. Ja znam! Pravim se važna u sebi, oko sebe i izvan sebe. I krenem mladom gospodinu objašnjavati i sugerirati, kad iz kabine izleti ovaj moj i rikne: „A da se meni malo posvetiš!?“ I tako ja napustih uspješnu karijeru ne bi li se posvetila svom životnom pozivu. Pardon, partneru. No, tu je trebalo takta, jer odabrao je i navalio k’o žuti na pogrešnu odjeću. Ja nisam htjela popustiti, a on se sve više ljutio. Vratila sam se u svoju fotelju i demonstrativno listala magazin. On je još pola sata isprobavao i napokon se odlučio. Pozdravila sam slučajne poznanike, platili smo i otišli.

Demonstrativno se skinuo na mjestu. Košulju, hlače, čarape. Skoro sve.

I neki dan evo njega pred velikim ogledalom, kombinira, mijenja, oblači i svlači. No, nešto mu nije po volji. Ja sam za to vrijeme nanosila ratničke boje pred ogledalom u kupaonici, kad je dojurio ljut k’o furija (što je to furija, uopće?!) i riknuo: „Zar meni nitko ne može pomoći?“
– Mogu. Ali ta ti košulja ne stoji. To nije košulja za tebe. Ti nemaš takvo tijelo.
– Zašto sam je onda kupio?
– Htio si, a ja sam ti rekla da nije dobra.
– Što joj fali?
– Ništa. Ima i viška. Tvoj trbuh.
Demonstrativno se skinuo na mjestu. Košulju, hlače, čarape. Skoro sve. I sve je to svom silinom tresnuo o pod kupaonice, pritom vičući: „Svima možeš obaviti konzalting, samo meni ne! Ja hodam k’o siromah. Što ja mogu kad ja to ne znam? Ne znam. Ne kužim boje.“ (Tko je spomenuo boje?) Vrištala sam od smijeha. I on, ubrzo. Zakasnili smo na večeru. Morali smo nešto obaviti; bez odjeće.

TEKST – Andreja Horvatić  FOTO – Miranda Legović