Na stanici u Puli… by Karmela

Prvi je put u povijesti jedna željeznička stanica izrasla sred rimskog amfiteatra. Po prvi je put u povijesti topla ljetnja noć zagrlila sjajan niz glazbenika na novonastalom peronu. A oni su, baš kao i ta arena i ta večer, dali najbolje od sebe kako bi tisuće ljudi, nakon puna 4 sata, zadovoljno napustilo antičku građevinu.

Volim Đoletove pjesme. Skužila sam ga odavno – još od one singlice s tipom s brčinama i razdjeljkom, pod kišom poljubaca. Kažem vam – još kao pučkoškolka, dok sam sa Žetvom pjevušila o srcu-rataru i dotičnom Von Ligenstuhlu. Pripadam onoj generaciji koja je mirno odrastala uz njegove pjesme. Pjevali smo ih uz gitaru, na klupici parka. Zaljubljivali se i pjevali.  Tugovali (kad je ljubav prošla) i pjevali. Tek tako – pjevali. Na koncerte smo išli „čoporativno“ derući se iz sveg glasa s vrha tribine Doma sportova i paleći jagodice upaljačima podignutima visoko u zrak.

Pulska je Arena ove večeri bila osvjetljena zvijezdama umjesto upaljačima, ali me sjetila jednog pisma napisanog nekih tužnih godina koje je, pretpostavljam, zbog tog i takvog vremena i promašilo svog primatelja. Poželjeh tada, potvrdih ispisanom rječju, da i moja djeca odrastaju uz Đoletove pjesme. Razloga mnogo, ali jedan vrijedi istaknuti.

Dolje pred pozornicom moja se kći gura u prvi red da napravi najbolju fotku. Pri tom se ispriča onima koji su ta mjesta već zauzeli, a oni joj sa smiješkom osiguraju još malo više prostora. Tu je nekoliko Sarajlija, jedan Crnogorac. Fotografira i njih, razmjenjuju e-mail adrese.  Zajedno pjevaju „Oprosti mi Katrin“.

Ovdje gore, pod samim zidom, kraj mene sjede dragi Mostarci na privremenom životu u Londonu, iza nas grupa Slovenaca, odnekud mi do uha dopre makedonski, lijevo neka djeca koja su na ljetovanje kući stigla iz moderne pečalbe… Ma, skupilo se tu ljudi… odasvud. A svi jednako okupljeni oko pjesme i svi jednako dobronamjerni i čovjekoljubivi. Ozarenih lica. Otvorenih srca. Miljama daleko od loših vijesti, nesnošljivosti i nepoštivanja, zla svake vrste.

I to je to. To je ta čarolija zbog koje su koncerti viteza iz loze Balaševih uvijek drugačije istovjetni. To je razlog zbog kojeg slušamo njegove pjesme i pohodimo koncerte.
Užitak je bio biti i na ovom pulskom.

Tekst: Karmela Vukov Colić
Foto: Rea Vrandečić