Visoke pete
Obožavam visoke pete. Nisam ni slutila otkud potječe moja neodoljiva potreba za njima. Tek nedavno se to otkrilo. Sjedeći jedne lijene proljetne nedjelje na trijemu roditeljske kuće, moj stari (tako ja oduvijek zovem svog oca) pred mužem je i njegovim starcima otvorio temu kako moja (tada) devetogodišnja kći još ne zna voziti bicikl… Naravno, sve u svom stilu: “Pa ne bu valjda ona bila najgluplja curica u Zagrebu?!” Kao da je vožnja bicikla pitanje inteligencije. No, o njegovim komentarima svaka je suvišna. Ja sam se po svom starom dobrom običaju odmah pobunila i sigurna sam da vas ne zanima moj visoki C te način i riječi obrane (možda sam ipak trebala bolje razmisliti o advokaturi kao profesiji). Odbrusila sam: “Dovoljno sam se ja napatila s tvojim sportskim ambicijama za jednu ovako trapavu i antisportsku kćer, pa nećemo tako valjda u još jednoj generaciji?”
No, nema kraja kad taj nešto naumi pa je nastavio, zabavljajući pritom sebe i sve ostale oko stola komentarom: “Kad bi naučila voziti bicikl, ja bi joj kupil’ motorček, pa bi ona lepo meni mogla do dućana i tak…” Tu sam pozelenjela od muke: “Ma nemoj, maloj curici bi kupil’ motor, a ja cijelog života nisam smjela ni sjesti na neki!” “Ti si čist’ druge pameti. Ti si uvijek bila divlja. Ti bi odma’ završila u nečijoj garaži!” Bilo je to svima smiješno, pa je on hrabro krenuo dalje, dok se meni po glavi motalo “Should I stay or should I go?” Ostala sam. “Andreja (tako su uvijek počinjale njegove odgojno-obrazovne rečenice), pa tebe se nije moglo uhvatiti ni za glavu ni za rep. Ti nikad nisi hodala po zemlji – ili si sjedila na lesi ili si bila na biciklu u svim mogućim pozama, stajala na zicu, na govornalu (zic = sjedalo, govornal = volan) ili si visila s nekog drveta!” I tad mi je sinulo! Saznala sam otkud moja potreba za visokim petama.
Visoke pete su, bez daljnjega, nešto posebno, uz dužno poštovanje damama koje ne nose visoke pete. Usudila bih se napisati “fenomen” modernog društva, jer iz žablje perspektive život na visokim petama izgleda puno drukčije, glamuroznije! Ovoj teoriji svakako idu u prilog mnoge fotografije koje prikazuju malene djevojčice obučene u prevelike mamine košulje sa šeširićima na glavi, koje nastoje izgledati kao mama. One na svojim malim simpatično-bucmastim nožicama (to je jedini dio života kad je bucmasto istovremeno i simpatično) imaju obuvene prevelike mamine cipele s visokom petom. Sve je, dakle, krenulo nekad davno u mojoj, a priznat ćete, i u vašim glavama. Bilo je nekih nevjerojatnih zabuna pri primjeni jednog totalno feminističkog i gotovo nužno potrebnog rekvizita – cipela s visokim petama, poput onih kad su cipele na petu obuvene na malo deblje svijetle čarape (ili neke druge), dok je ostatak nogu u trenirci koja je, jasno, malo stisnuta u gležnju.
Vjerujte, tad i iz one žablje perspektive sve izgleda kao jedan dobar primjer totalnog promašaja. To ne smijete raditi, pa ni onda kad idete do kontejnera samo baciti smeće. Mogao bi vas netko vidjeti, a to sigurno ne želite! Takva tradicija odijevanja mora biti iskorijenjena još u ovoj generaciji. No, da, možda bismo se trebali čuvati modne pošasti zvane Madonna i njezinih ne baš tako slavnih početaka (ruku na srce, čiji su počeci slavni?), onih cipelica na petu i čarapica. A moda se često vraća i samo bi nam još to trebalo. Nije nam trebala ni neka nova teorija po kojoj su se žene dovoljno dokazale i visoke pete im više nisu potrebne. Ma dajte, to je sigurno izmislila žena od 175 cm visine. Pa neka si mi malene mislimo. Taman toliko imam sa svojim visoooookim petama. No, dobro, možda i koji cm više.
Ja od svojih visokih peta ne odustajem! Barem ne još…
TEKST – Andreja Horvatić FOTO – Robert Blašković
