Vlado Krauthaker

Naša je najdraža definicija vina: „Vino je tekuća ljubav.“ Neka nam stoga bude dopušteno započeti ovaj serijal o velikim hrvatskim vinarima pričom o čovjeku kojega se s ovom definicijom može, možda i najviše od svih njegovih kolega, časnih vinara Hrvatske, identificirati. Vlado Krauthaker, po mišljenju mnogih znalaca, pa i ljubitelja njegovih vina, koji su svakog dana sve brojniji, vinar je čija kreativnost u proizvodnji vina nadilazi zanat i prelazi u, a nismo ni najmanje pretenciozni i patetični kad to govorimo, umjetnost. Vino, uostalom, treba tretirati kao živo biće, ono ima svoje rođenje, djetinjstvo i dječje bolesti, mladost i pubertetske mušice, zrelo doba, starost pa i, ma koliko to bizarno zvučalo, smrt i preobraženje – „Tod und Verklärung“, kako je to lijepo u svojoj simfonijskoj poemi opjevao besmrtni Richard Strauss.

Tu za istim stolom sjede vrhunski vinari, liječnici, poduzetnici, suci, operni pjevači, najugledniji hrvatski ugostitelji, zajedno s vozačima, konobarima…

Vlado Krauthaker, slavonski Međimurac ili međimurski Slavonac, kako vam je draže, uspio je objediniti najbolje karakteristike svojih dviju „domovina“. Međimursko porijeklo daje mu taj štih radišnosti, odgovornosti, ozbiljnosti i temeljitosti, bez koje ni u kojem poslu nema velikog uspjeha. Slavonija, u koju je došao kao mlad i perspektivan enolog, stipendist ondašnjeg kombinata Kutjevo, i gdje ga je njegova Ružica uspjela, po svemu sudeći, doživotno usidriti, ipak ga je svojim raspjevanim, bećarskim mentalitetom uspjela malo „olabaviti“. Autor ovih redaka spada među malobrojne sretnike koji su doživjeli i preživjeli (jer treba to i preživjeti!) proslave najvećih vinskih blagdana, Martinja i Vincekova, u domu Krauthakerovih, u njihovu vinskom hramu u Kutjevu. Dani su to, a noći pogotovo, kad se u jedinstvenoj, neponovljivoj atmosferi slavonskog obilja, krizama i recesijama usprkos, stvara nešto što bismo igrajući se instant sociologa mogli nazvati „vinskom demokracijom“. Tu za istim stolom sjede vrhunski vinari, liječnici, poduzetnici, suci, operni pjevači, najugledniji hrvatski ugostitelji, zajedno s vozačima, konobarima… uživajući u slavonskim delicijama, pjesmi tamburaša i Vladinu vrhunskom pinotu, chardonnayu, sauvignonu te, prije svega, u kraljici hrvatskih kontinentalnih bijelih vina, nacionalnoj sorti graševini. I upravo nas ta graševina, koju su vinski magovi Zlatne doline vinuli do neslućenih visina, uči zajedništvu. Nas Hrvate, nerijetko razjedinjene po svim šavovima, u nečemu ipak ujedinjuje. Dalmatinska riba, po mnogima među najukusnijima na svijetu, nema, naime, među hrvatskim vinima boljih pratilja od kutjevačke graševine ili istarske malvazije. Plavac i babić, najbolje dalmatinske sorte, ipak su malo preagresivne (Dalmacija je zemlja crnih vina), a da bi se na pravi način mogle sljubiti (divan enogastronomski izraz!) s nježnim mesom šanpjera, orade ili brancina.

Predrasuda da je Slavonija nepregledna ravnica prepuna prašine ili blata, ovisno o atmosferskim (ne)prilikama, u kojoj je najviše brdo bundeva, nestaje onog trenutka kad vas put nanese u Zlatnu dolinu. Još su je stari Rimljani, carstvo o kakvom, pogotovo u njegovu zlatnom dobu, današnja svjetska „carstva“ koja se svako malo ruše kao kule od karata mogu samo maštati, nazivali Vallis aurea. Okružena je s čak pet planina, a to su Krndija, Papuk, Psunj, Dilj i Požeška gora, što stvara jedinstvene mikroklimatske uvjete. Na jednakoj geografskoj širini kao francuska najvinskija pokrajina Burgundija, Zlatna dolina je već u davnim vremenima proizvodila kvalitetno grožđe i vino. Početak proizvodnje vina u ovim krajevima prema pisanim dokumentima datira iz davne 1232. godine, kad su svećenici cisterciti počeli krčiti šume na padinama planina da bi posadili vinovu lozu. Očito su već tada prepoznali blagodati klimatskih uvjeta i geografskog položaja kutjevačkog vinogorja.

Počeci masovne proizvodnje i izvoza kutjevačkih vina, priča nam Vlado Krauthaker, datiraju oko kraja 19. stoljeća, kad je nekoliko, uglavnom plemićkih porodica – obitelj Turković, obitelj Drašković i drugi – dovelo kutjevačko vinarstvo i vinogradarstvo na zavidno visoku razinu. Iako je, iz razumljivih razloga, nemoguća usporedba s današnjim vinima, može se pretpostaviti da su ta vina bila koliko dobra, toliko i tražena jer su ih pili u Londonu, Beču, Parizu i ostalim europskim metropolama. Po nekim se procjenama u to vrijeme oko 50% vina izvozilo. Vinogradi su bili uski, obrađivali su se uz pomoć konja, a velikim brojem trsova po hektaru te malim urodom grožđa po trsu postizala se visoka kvaliteta grožđa i vina. Paradoksalno je da je zadnji katastar, u nas i dan-danas važeći, u ovim krajevima napravila Austro-Ugarska monarhija još davne 1912. godine. Još je veći apsurd što je u periodu prije Prvog svjetskog rata na teritoriju današnje Republike Hrvatske bilo registrirano oko 170 000 hektara vinograda. Samo na otoku Visu bilo je više od 6 000 hektara, a Istra je imala više od 40 000 hektara vinograda. Porazan je podatak da danas na čitavom teritoriju Hrvatske postoji samo oko 30 000 hektara vinograda, a izvoz vina je gotovo zanemariva stavka u našem gospodarstvu.

 

Nakon Drugog svjetskog rata socijalistički, kombinatski, zadružno-kolhozni model vinarija uništavao je već u korijenu svaku inicijativu za kvalitetom. Išlo se isključivo na osrednju kvalitetu i masovnu proizvodnju vina. Većina nekadašnjih kombinata opstala je do danas, ali oni uglavnom gube bitku s malim, u pravilu obiteljskim vinskim podrumima, koji su tijekom posljednja dva desetljeća u Hrvatskoj postali pravo malo gospodarsko čudo. Hrvatska vinska priča!

„Terroir“, francuska riječ koja se često upotrebljava u vinskom vokabularu, a prevodi se otprilike kao zajedništvo utjecaja položaja, klime i čovjeka u kontekstu proizvodnje vina, upravo na primjeru hrvatskih malih vinara dobiva svoj puni značaj. Tijekom početaka samostalne hrvatske države neki su vinari, motivirani prvenstveno kvalitetom grožđa, dakle blagodatima kojima su nas upravo klima i geografski položaj blagoslovili, odlučili krenuti u rizik proizvodnje vlastitog vina za tržište. Pokazalo se da su bili vizionari jer su za njihovim uspješnim primjerom tijekom ova dva desetljeća krenuli deseci njihovih sljedbenika i uspjeli od Hrvatske napraviti respektabilnu destinaciju na vinskoj karti ovog dijela Europe. Slovenija je, naprimjer, čak dvadeset godina prije Hrvatske (1968.) pravno regulirala status malih privatnih proizvođača vina (do 10 hektara vinograda) i samim time podigla standarde koje su i veliki proizvođači bili prisiljeni prihvatiti, ukoliko su htjeli opstati na tržištu.

Strategija tvrtke Krauthaker je, osim proizvodnje što kvalitetnijih vina, što se samo po sebi podrazumijeva, paralelno proizvoditi tzv. B liniju, vina koja se po pristupačnijim cijenama mogu nabaviti u restoranima i velikim trgovačkim lancima.

Pioniri privatne proizvodnje vina u Hrvatskoj koji su hrabro krenuli nakon 1988. godine su Međimurac Lebar, Enjingi (doajen kutjevačkih vinara), odmah za njim Zdjelarević iz slavonsko-brodskog vinogorja, Plenković na Hvaru… Danas u Hrvatskoj postoji više od dvadeset vinara koji su se, površinom vlastitih vinograda od 50 pa i više hektara, približili europskom prosjeku.

Vlado Krauthaker u proizvodnju vlastitog vina kreće 1992. godine. Napamet nabrojiti sve zlatne medalje i visoka priznanja koja su njegova vina dobivala i još uvijek dobivaju na vinskim sajmovima kod nas i diljem svijeta, čak i za njega samoga bio bi pretežak zadatak. Sjetit će se tek najvažnijih, kao što su Zlatna medalja za chardonnay Mitrovac 2000. na natjecanju „Chardonnay du Monde“, svjetskom festivalu chardonnaya u Burgundiji 2002. godine, uvrštenje njegova sauvignona na ekskluzivnu, pomno izabranu vinsku kartu koja se nudi Lufthansinim putnicima prve klase na interkontinentalnim letovima, nekoliko zlatnih medalja na sajmovima u Bordeauxu za graševinu i sauvignon, nekoliko zlatnih medalja u Bergamu za merlot i cabernet sauvignon, dva zlata na prošlogodišnjem sajmu u Londonu za predikatne graševinu i zelenac. O medaljama i priznanjima na hrvatskim vinskim sajmovima da i ne govorimo (bio je proglašen za vinara godine 2006.).

Mi, hrvatski vinari, još nismo rekli svoju zadnju riječ.

Strategija tvrtke Krauthaker je, osim proizvodnje što kvalitetnijih vina, što se samo po sebi podrazumijeva, paralelno proizvoditi tzv. B liniju, vina koja se po pristupačnijim cijenama mogu nabaviti u restoranima i velikim trgovačkim lancima. A to, moramo priznati, u ovim teškim vremenima za sve nas koji si ne možemo svakodnevno priuštiti butelju vina od 70, 100 pa i više kuna zvuči itekako primamljivo. Naše tržište je, naime, preplavljeno uvoznim vinima iz svih krajeva svijeta, koja su cijenom itekako konkurentna našim vinima. Države iz kojih ta vina dolaze prepoznale su potencijale proizvodnje i izvoza vina te svoje kvalitetne proizvođače organiziraju, promiču, pomažu i subvencioniraju da bi se što bolje plasirali na veoma zahtjevnom svjetskom tržištu.

Treba li uopće dodati da u Hrvatskoj to, naravno, nije slučaj te da hrvatski vinari od „nadležnih organa“ mogu očekivati uglavnom samo lijepe riječi potpore i tapšanje po ramenu. Kad bismo bili cinični, mogli bismo dodati i poznatu, narodski izrečenu misao: „Dobro je dok ih ne tuku!“ Vladinim riječima: „Mi, hrvatski vinari, još nismo rekli svoju zadnju riječ.“ A to se odnosi na rapidno rastuću kvalitetu vina u nas. Vladinim lakonskim, skromnim opisom vlastitog uspjeha – „Mi (on o sebi često govori u prvom licu množine, dajući time do znanja da je proizvodnja vina uvijek timski posao) u vinogradima i podrumima firme Krauthaker samo nastojimo praviti što manje pogrešaka u procesu uzgoja vinove loze, berbe grožđa i proizvodnje vina“ – oprostit ćemo se od velikog čovjeka i vinara Vlade Krauthakera, ali ne zadugo. Samo do prvog sljedećeg gutljaja njegove „tekuće ljubavi“, njegove opjevane graševine, sauvignona, pinot noira, zelenca…

TEKST I FOTO – Voljen Grbac