Velimir Korak
Red Dalmacije, red Kutjeva, pa red Istre. Dodamo li prvoj lokaciji Zagoru, drugoj Ilok, a trećoj Vrbničko polje, dobili smo gotovo kompletnu hrvatsku vinsku geografsku musaku gledanu kroz prizmu prosječnog hrvatskog vinoljupca. Ako bi tome trebalo dodati još poneku vinsku regiju, sjetio bi se naš vinoljub i Međimurja. Ali gotovo nikome ne bi ni palo na pamet zagrebačko vinogorje! Zagrebačko vinogorje? Da, to postoji. Itekako postoji! Koliko je stotina puta svatko od nas vozeći se autocestom Zagreb-Karlovac projurio, bez obzira na ograničenje brzine, kraj izlaza Jastrebarsko? Stigne li se pritom krajičkom oka baciti pogled prema zapadu, uočit ćete brežuljkast teren s pokojom crkvicom na vrhu brijega. Rijetki sretnici koji bi se odvažili skrenuti i uroniti u splet vinskih cesta i cestica otkrili bi čudesan svijet jednog od najljepših vinskih krajeva naše domovine.
Nećemo vas više držati u nedoumici: radi se zapravo o plješivičko-okićkom vinogorju, bajkovitoj zoni brežuljkastih vinograda koja se proteže od Jastrebarskog prema Samoboru. Morali biste se dobrano namučiti da obiđete podrume svih, zamislite, 36 (slovima: trideset i šest) proizvođača vina označenih na vinskoj karti! I uz to biti u savršenoj somelijerskoj kondiciji da biste isprobali sva njihova, nerijetko vrhunska, vina. Neki od plješivičkih vinara spadaju, naime, u sam vrh hrvatske vinske aristokracije. Upravo zato odabrali smo četvrti kut u hrvatskom vinskom trokutu-musaki s početka ove priče. Naš izbor je podrum Velimira Koraka.
Neki od plješivičkih vinara spadaju, naime, u sam vrh hrvatske vinske aristokracije.
Korak je 2008. proglašen hrvatskim Vinarom godine. Posjetili smo, dakle, ovog atipičnog vinskog mudraca i filozofa koji se već na prvi pogled ne uklapa u stereotip hrvatskog ekstrovertiranog raspjevanog vinara veseljaka. Feštara, kako bismo mi rekli. Naprotiv, on spada u vinare koji radije puštaju da njihova vina govore umjesto njih. A vina Korak ne da su razgovorljiva! Vinska elokvencija njegova sivog pinota, chardonnaya i sauvignona uvelike nadmašuje elokvenciju većine naših uvaženih instant-mislilaca, koje inače od milja zovemo političari. Vinima Korak za razliku od ovih potonjih sve vjerujem. Vina Korak uvijek kažu pravu stvar u pravom trenutku. I što je najvažnije, vina Korak nikada vam ne proturiječe. Podsjetilo me to na nedavno druženje s našim velikim pjesnikom, s kojim je dijeliti isti stol i butelju uvijek neizmjerna radost, a koji je ispijajući čašu zlatnožute graševine izrekao prekrasnu misao: „Ovo me vino tako dobro razumije!“ Razgovaramo, dakle, istovremeno s vinom i s vinarom. O tome kako Plešivcima tako dobro uspijeva takvo bogatstvo i ljepotu (plješivičkog kulinarstva još se nismo ni dotakli, to je kolateralna tema ove priče) sakriti od ostatka svijeta. Još se nisu „izbrendirali“ poput Istrijana i Kutjevčana naprimjer, nisu se mogli ili željeli (!) međusobno povezati, udružiti i organizirano krenuti u osvajanje vinskih tržišta. Paradoks je u cijeloj priči da je čitav taj prigorski plješivički kraj, pokraj kojeg tako indiferentno jurimo autocestom, još dvadesetih godina prošlog stoljeća bio itekako razvijena turistička zona. Imućniji Zagrepčani provodili su ovdje vikende, planinarili, a zimi i skijali, u doba dok su južni obronci Medvednice još bili samo gusta šuma. U to doba i čitav je građanski Zagreb pio plješivička vina. Sam nam Velimir Korak priznaje da svoja vrhunska vina, usprkos najvećim odličjima koja je osvajao u Hrvatskoj, nikada nije slao na europske sajmove.
Sam nam Velimir Korak priznaje da svoja vrhunska vina, usprkos najvećim odličjima koja je osvajao u Hrvatskoj, nikada nije slao na europske sajmove.
„Pogriješio sam“, kaže. Jer, to već i vrapci na krovu znaju, svaki pravi (što će reći, jalni) Hrvat priznat će uspjeh svog sunarodnjaka tek nakon što ga priznaju u Stuttgartu, Milanu ili Parizu, naprimjer. Razgovaramo i o tome kako u današnjoj najezdi seoskog turizma u Hrvatskoj ima svega i svačega.
Seoski turizam, za razliku od hotelskoga gdje već odavno postoji rangiranje zvjezdicama, u Hrvatskoj nije na pravi način kategoriziran pa postoji velika raznolikost u kvaliteti ponude. Uz to vlada i predrasuda da seoski turizam nužno mora biti jeftin. U seoskom domaćinstvu obitelji Korak, naprimjer, uz vrhunska vina i jest ćete kraljevski. Gospođa Mirjana Korak i njezina majka Katarina raspametit će vas specijalitetima poput punjene race (patke) s mlincima, copanjka, teleće koljenice ili štrudle od prosušenog grožđa. Moći ćete se nakon toga kod njih i naspavati da biste ujutro doživjeli pogled na vinograde kakav se rijetko viđa. I to s čašom vrhunskog rajnskog rizlinga u ruci i tanjurom domaćeg sira i vrhnja na stolu. Naravno da to ima svoju cijenu i nitko normalan nakon takvog jedinstvenog enogastronomskog doživljaja i ne pomišlja da bi to trebalo koštati kao obrok fast-fooda u plastičnom ambijentu nekog velegrada. Smatramo da je za takvu večeru 120 do 150 kuna zaista razumna cijena. U istarskim konobama to je često cijena samo jednog jela s tartufima (i ta je, uostalom, itekako opravdana). Česti su im gosti uglednici, diplomati i biznismeni, posjećuju ih vrhunski vinski znalci i sommelieri iz čitavog svijeta, koji su očigledno dobro informirani o hrvatskoj vinskoj sceni.
Gospođa Mirjana Korak i njezina majka Katarina raspametit će vas specijalitetima poput punjene race (patke) s mlincima, copanjka, teleće koljenice ili štrudle od prosušenog grožđa.
Sigurni smo, dakle, da je već danas obitelj Korak zaslužila tih imaginarnih pet zvjezdica za sve vinogradarske, vinarske, turističke i ugostiteljske aktivnosti kojima se bave. Naravno, ne smijemo ni jednog trenutka zaboraviti da smo gosti velikog hrvatskog vinara. Planovi? Proširiti vlastite vinograde s 5 na 10 hektara do ulaska u EU, dovršiti proširenje vinskog podruma za dodatnih 800 kvadrata, uvesti moderan pristup vinskom turizmu poput enoradionica i sommelierskih tečajeva, krenuti u osvajanje medalja na europskim vinskim sajmovima i, naravno, korak po korak stalno poboljšavati kvalitetu vina Korak.
Usporite, dakle, kad sljedeći put budete pred izlazom Jastrebarsko. Ionako je tu ograničenje brzine. Pa, kad ste već usporili, prije nego što ponovno ubrzate, skrenite bar na pola dana do Plešivice, do hrvatskog vinogorja par-exellence, do vinsko-kulinarskog hrama obitelji Korak. Vjerujte da će vam nakon toga putovanje biti daleko ugodnije!
TEKST I FOTO – Voljen Grbac
