Tajči Čekada

Mlada riječka umjetnica, avangardna dizajnerica, kreatorica, konstruktor odjeće, frizer i šminker sve u jednoj osobi. Ostvarila je do sada osam avangardnih kolekcija koje su proizašle iz mnogo uloženog truda i rada, ponekad čak i višegodišnjeg.

Obzirom da vas je u Hrvatskoj malo, koji na taj način kreirate odjevne predmete, zanima me kako bi vi definirali svoje stvaralaštvo?

Često su moje kreacije krivo nazivali. Najčešće me nazivaju modnim dizajnerom što smatram greškom. Ne pratim trendove i ne zanima me što je moderno. Kostimografijom se povremeno bavim, iako moj izvorni rad ne spada niti u tu kategoriju. Ustvari je lakše opisati što moje kreacije nisu, nego definirati ih u dvije riječi. To je spoj konstrukcijskog modeliranja odjeće, stilizma, krojenja, šivanja, korištenja raznih tehnika oslikavanja i dekoriranja tkanina kroz organske i anorganske mozaike, oblikovanje metalnih konstrukcija, ljepljenja, prešanja… S obzirom na kompleksnost tehnika, teško je to nazvati smjerom. Velika je razlika od kolekcije do kolekcije, jer je ponekad bitan konceptualni pristup, kao npr. u izradi kolekcija kao što su „Mars“ i „Posmrtna odijela i urne“ dok se u nekim drugim slučajevima krećem isključivo likovnim pristupom kao u „Mrtvoj prirodi“.

Što je i kada aktiviralo vašu maštu u smjeru kreiranja odjeće?

Mašta se aktivirala 2003. godine slučajnim sudjelovanjem na radionici krojenja i šivanja. Od tada nije prošao ni dan da nisam nešto sašila, modelirala, kreirala ili makar planirala, a vrlo brzo se to pretvorilo i u posao. Sve je započelo suradnjom sa riječkom tvrtkom MMC koja je tada vodila klub Palach, a u sklopu kojeg se nalazio moj atelier. Tada sam se krenula ozbiljnije baviti tim poslom. Počevši sa vođenjem raznih radionica, te pokretanjem ciklusa modnih revija pod nazivom Modne novosti, koji je imao za cilj promicanje avangardnih kreatora slabije medijske zastupljenosti. U tom sam periodu ostvarila niz zanimljivih suradnji i sudjelovanja u raznim performansima s umjetnicima okupljenim oko tadašnjeg Palacha i galerije O.K. što je bilo vrlo poticajno i inspirativno.

Imate i niz uspješnih međunarodnih suradnji. Koja je formula za takav uspjeh?

Više puta sam se javljala na razne natječaje, gdje sam osim jednog svijetlog primjera, redovito bivala odbijena. Ovo navodim, između ostalog, kako bih ohrabrila nove naraštaje umjetnika. Suradnje se nekako dogode više na poziv, dogovor ili nečiji prijedlog. Na poziv Ivane Režek, idejne začetnice kolektivne izložbe „11 vision“, bila sam uvrštena među 11 hrvatskih autorica suvremene umjetnosti, na izložbi koja se održala u Prima centru u Berlinu. S obzirom da je ta izložba bila sjajno posjećena, uslijedili su daljnji pozivi, a ugovoreno je i otvorenje slijedeće izložbe, koja će se održati 22.09.2010. u Galerie d`art est u Parizu. U Stuttgartu smo gostovali kao grupa umjetnika koja djeluje u okviru riječkog MMC-a na poziv Stuttgartske akademije likovne umjetnosti. U Beograd sam otišla na poziv organizatora Galerije SC. Na „Sarajevskoj zimi“ sam sudjelovala također na poziv, i tako dalje. Već sam spomenula da sam samo na jednom natječaju prošla, a to je bila „Modna gušterica“ u Zadru. To je sjajna, velika revija za mlade i neafirmirane dizajnere. Rekla bih da je formula za uspjeh na međunarodnoj umjetničkoj sceni: suradnja, osobni dogovor i prisutnost na internetu.

Tko su modeli na vašim revijama?

Moji modeli mogu biti jako mladi, jako stari, jako mršavi, debeli, trudni, ali uglavnom su to prijatelji i suradnici, rijetko ljudi koje ne poznajem. Kreacije su najčešće rađene za određenu osobu, jer je spoj karaktera i kostima najbitniji moment. To je ključni trenutak pretvaranja revije u performans. Kako se ja ne nazivam modnim kreatorom, tako niti moj način predstavljanja kostima nije modna revija nego performans. Smeta me što se moje kreacije često nazivaju nenosivima, a k tome to izjavljuju osobe koje su vidjele kostime na ljudima, što znači da nisu nenosive. Kako bih opravdala svoju tezu o nosivosti, sama ih oblačim kad idem na razne kulturne i društvene događaje. Tvrdim da su moje haljine jednako neudobne koliko može biti potpetica od 15 centimetara. Valjda su ljudi toliko naviknuti na masu žena s visokim potpeticama, da im se to ne čini neudobnim ili nenosivim.

Je li do sada netko izrazio želju za pojavljivanjem u javnosti u vašim kreacijama?

Često sam posuđivala kostime kad je netko htio biti zapažen na nekom eventu.

Rekli ste kako vam je to postao posao i izvor prihoda za život. Kakav život vam pruža ovaj vid umjetnosti?

Mislim da živim kao i većina ljudi kod nas. Na momente super, a u nekim periodima u čuđenju što me nitko ne zove. Razlika od klasične umjetnosti je, što je ova vrsta umjetnosti primjenjena i primjenjiva za više namjena. Povremeno šivam najdosadnije krpice, uređujem prostore, radim body paint, kostimografiju za bendove, malo piturije. Dizajnirala sam i izradila kostime za nastupe i potrebe snimanja spotova raznih skupina: Let 3, Pips, chips & videoclips, Morso, Grč, Sjekire, O.Š. sulud III, Lollobrigida, Quasarr… te za razne predstave i performanse: Ri performer sindicate, zbor Putokazi, teatar Rubikon, kostimografiju za prestavu Jelene Germuth „Mamine prijateljice“, kostimografiju i scenografiju za predstavu „Tajna šume“ kazališne radionice „Malik“. Povremeno sam radila kao stilist za tv emisiju „Seksi akademija“ Marije Štrajh u Zagrebu. Osim avangardnim kreacijama bavim se i produkcijom komercijalnih oprava koje se povremeno prodaju u mojem atelieru u Rijeci.

A sad pustimo mašti na volju, pa mi recite s kojom od slavnih osoba i na kakvim projektima biste željeli surađivati?

Ostvarenje mojih snova ispunilo bi se suradnjom (kostimografija i šminka) na filmu neke bajkovite tematike. Tim Burton je najbliži mojem stilu, morbidnom, komičnom, a ujedno i djetinjastom. Eto, voljela bih da me nazove Tim Burton! Od glazbenika, voljela bih raditi kostime za Bjork.

Preostaje mi da vam zaželim puno kreativnog posla i ostvarenje svih snova, a našim čitateljima obećajem sljedeću reportažu o Tajči, nakon fantastičnog filma u suradnji s Timom Burtonom.

TEKST I FOTO – Miranda Legović