Moreno Coronica
Odakle ta potreba istarskih vinara da se u najurbaniziranijoj hrvatskoj regiji deklariraju kao seljaci? Sjetimo se priče o Ivici Matoševiću, samozvanom „urbanom seljaku“ (ma što ta sintagma značila). Je li možda nakon što su nas sva ta „gospoda“, što naša, što bjelosvjetska, pokrala, ponizila i degradirala na ono što danas (mi, čovječanstvo) jesmo, pojam seljak ostao ono nešto jedino čisto, dostojanstveno, ponosno, ljudsko na ovom tužnom svijetu?
Moreno Coronica, veliki vinar iz male Istre, vinar mlađe generacije, ne voli gotovo ništa od onoga što vole mladi. Čak mu se puno toga (s pravom, dodali bismo) i gadi. Čini nam se da bi najradije bacio kompjuter i mobitel u smeće, zajahao jednog od svoja dva konja i krenuo obrađivati vinograd onako kako su to činili njegov djed, pradjed i tko-zna-koji-djed prije njega. Uzalud ćete u zaseoku Koreniki kraj Umaga tražiti blještavu palaču Coronica s velikom okućnicom i skupim, šminkerskim terencima parkiranim ispred nje. Nakon što jedva pronađete njegovu sasvim običnu istarsku kuću, teško ćete je u prvi mah povezati s velikim gradilištem tik uz nju. Prije će vam se učiniti da se ovdje gradi nova stanica umaške podzemne željeznice, na liniji Umag-Buje-Grožnjan-Oprtalj (Parenzana 21. stoljeća). Pa ipak, to je novi vinski podrum Morena Coronice, podrum u kojem će fermentirati i pretvarati se u najplemenitiju tekućinu, božanski nektar, grožđe obrano s njegovih sadašnjih 20 i buduća 4 hektara vinograda.
Prije Morenove radikalne intervencije u autohtono istarsko crno vino, teran, leksikonska definicija tog nesavršenog, kiselkastog stoljetnog tekućeg produkta istarske crvene zemlje, koje je kod konzumenata najbolje prolazilo ako bi se serviralo u bukaleti, u sretnom spoju sa zapečenim domaćim kruhom, šećerom, paprom i maslinovim uljem od milja zvanim „istarska supa“, bila je: „Teran je crno stolno, konzumno vino porijeklom iz centralne Istre i slovenskog Krasa.“ Naravno da je jedino moguće tumačenje navedene definicije kod svakog pravog, osviještenog vinoljupca bilo (ako je takvih tada uopće i bilo): vino koje treba izbjegavati u velikom luku!
I tako je to bilo od pamtivijeka pa sve dok početkom novog stoljeća naš „kontadin“ iz Koreniki nije, usprkos dobronamjernim savjetima da se okani uzaludnog truda, počeo preispitivati i pomicati granice i dosege terana, našeg vinskog „ružnog pačeta“ koje zbog naglašene kiselosti i grubosti dotada ne bi izdržalo kompariranje ni s jednom etabliranom sortom crnih vina, te ga zbog toga niste mogli naći u službenoj konkurenciji ni na jednom velikom svjetskom vinskom natjecanju. Rezultat tog istraživanja? GRAN TERAN Morena Coronice! Pijemo ga u društvu s njegovim tvorcem u predivnom ambijentu konobe Bušćina kraj Umaga. Uz carpaccio, a potom i tagliatu od boškarina. Godište? 2000! Svjež, mlad, gladak, sa sve više voćnih tonova borovnice i kupine što nam duže stoji u čaši. Bouquet na tragu barola i bordeauxa. Nigdje traga starenju. Nigdje oštrine i grubosti. Čini nam se, kako je krenuo (Gran Teran), ako ga ponovno negdje (kamo sreće!) sretnemo za 5-6 godina, bit će još zaokruženiji, puniji, bogatiji. Ideja da ovo vino ulijemo u bukaletu, stavimo krišku domaćeg kruha s gradela i dodamo žlicu maslinovog ulja i šećera čini nam se otprilike jednako tako daleka i suluda kao ideja da u čašu ulijemo trećinu Dom Perignona godišta 1996. i dodamo dvije trećine voćnog jogurta godišta 2014.
Da, teran je uz pomoć Morena Coronice postao gospodin Gran Teran. A to je, prema riječima tog istarskog vinskog barda, tek početak njegova uzleta. Koliko li nas još teranskih radosti očekuje kad ovo vino on, njegovi sljedbenici i kolege ozbiljno krenu sljubljivati s drugim vinskim sortama. Nekadašnji teran bilo je nužno miješati s drugim sortama, borgonjom i hrvaticom na primjer, da bi mu se bar donekle ublažila kiselost, trpkost i oštrina. A danas, kad novovjeki, morenovski teran tako čvrsto stoji sam za sebe (jezikom politike rečeno: svoj na svome), jedva čekamo nove kupaže u kojima će Gran Teran imati itekako važnu ulogu.
Potencijalnih kandidata za sparivanje ima sasvim lijep broj: merlot, cabernet sauvignon, shiraz, zinfandel (čitajte: plavac) itd. Zanijeli smo se možda malo previše pričom o Morenovoj teranskoj revoluciji, pa nam je, potpuno neopravdano, sasvim malo prostora ostalo za ostatak njegova vinskog opusa. Neopravdano, kažemo, jer sudjelujući nerijetko u sve učestalijim razgovorima o vinu među prijateljima i znalcima i sami smo znali zapasti u vječnu dilemu: koja nam je istarska malvazija najbolja? U pravilu se među prve tri, četiri top-of-the-tops malvazije uz obaveznog Armana (Marijana), Kozlovića i Matoševića spominju i dvije malvazije, klasična i barikirana (Gran Malvazija) našeg današnjeg domaćina. Tu je još i njegov „Grabar“, prekrasni cabernet sauvignon.
Ako vas je ova priča ponukala da više o Morenu Coronici i njegovim vinima doznate s njegovih internetskih stranica, ne morate se truditi. Čovjek, vinogradar i vinar koji svojim pristupom životu i radu, svojom životnom filozofijom kao da priziva neka prošla vremena, vremena „kad je Bog još hodao po zemlji“, nema svoje internetske stranice. Pa zar vam nakon što ste pročitali tekst još nije jasno? Ma manite se više te virtualnosti. Morena Coronicu najbolje ćete upoznati pijući njegova velika vina! Živjeli!
TEKST I FOTO – Voljen Grbac
