Japan – svijet budućnosti

Japancima definitivno ne nedostaje arhitektonske maštovitosti… Neke od zgrada izgledaju kao da su upravo sletjeli izvanzemaljci, doke neke izgledaju kao velika šala.

Kad pomislimo na japansku arhitekturu, obično nam na pamet padnu njihovi hramovi i drvene tradicionalne kuće kakve pamtimo iz Kurosawinih filmova. U stvarnosti, Japan je premrežen betonom i čelikom vjerojatno više nego bilo koja druga bogata industrijska zemlja. Japanska arhitektura (a tu prvenstveno mislimo na tokijsku) obilježena je time da nama zapadnjacima njihov smisao za urbanizam ponekad ostavlja dojam kaosa, no pogled na građevine koje se izdižu iznad gradskih ulica odaje dojam da Japancima definitivno ne nedostaje arhitektonske maštovitosti (neki bi rekli hrabrosti, ali ne razumijemo zašto bi se originalne i izvanserijske ideje morale poistovjećivati s hrabrošću). Uistinu, neke od zgrada izgledaju kao da su upravo sletjeli izvanzemaljci, dok neke izgledaju kao velika šala. Kako god, jedno je sigurno, kad je na pomolu novi građevinski pothvat, novonastala građevina sigurno neće biti dosadna…

U Japanu se susreću četiri tektonske ploče i zato su na tom području potresi česti i jaki, pa Japanci gotovo i nemaju građevinu koja je izdržala stoljeća. Većina slavnih hramova, pagoda i palača ponovno je izgrađena iz pepela pa će se turist nerijetko diviti hramu iz samurajskog razdoblja, dok građevina pred njim datira iz, na primjer, šezdesete godine prošlog stoljeća. Japanci sigurno imaju vraški dobru dokumentaciju kad s takvom lakoćom reinkarniraju pradavnu baštinu. Što potresi, a što atomske bombe i ratno bombardiranje Japancima su priskrbili učestale gradnje i mogućnost da se uvijek iskušavaju najnoviji materijali i slijede najnoviji arhitektonski pokreti, stoga nije ni čudo da upravo u Japanu susrećemo zgrade koje nam oduzimaju dah. Ne samo zbog veličanstvenosti nego i zbog potpuno smjelih oblika i zahvata u prostor kojima duboko mijenjaju lice grada i ne ostavljaju ni prolaznike ni stanovnike ravnodušnima. Od impresivnih pročelja i čudnih fasada do neobičnih oblika i zgrada koje ponekad agresivno osvajaju pogled. Ponekad se njihova osobitost tek postupno otkriva u promatračevim očima. Ali jedno je sigurno – Tokio je raj moderne arhitekture.

ODAIBA

Najmoderniji tokijski kvart

Zakukuljeni u svoj uredan i savršeno organiziran svijet bez previše vanjskih utjecaja, Japanci već dugo prednjače u tehnologiji, pa je logično da i arhitektura slijedi taj tijek napretka. Nigdje to nije izraženo više nego u najmodernijem tokijskom kvartu – Odaibi.
Dok je stara jezgra Tokija konglomerat tradicionalnog, urbanog i modernog, Odaiba je smještena na umjetnom otoku izgrađenom ljudskom rukom koji je svoj procvat doživio devedesetih godina 20. stoljeća, pa predstavlja upravo ono kako je ljudski rod zamišljao početak 21. stoljeća. Do otoka se dolazi preko grandioznog visećeg mosta imena Rainbow Bridge. Ime su mu nadjenuli po tome što noću njegovi bijeli stupovi svijetle u raznim bojama pomoću ugrađenih reflektora koji se napajaju solarnom energijom sakupljenom preko dana. Taman kad pomisliš kolikom zagađenju pridonose silnim neonskim svjetlima i vodenim 3D (!) predstavama koje se svake večeri odvijaju ispred mosta, iznenade vas promišljenim izvedbama koje nas ne bi trebale čuditi kad je u pitanju jedan od najracionalnijih naroda što se potrošnje tiče. Njima je recikliranje prirodno kao i nošenje prekratkih japanki (to im je, naime, šik).
Jednotračna automatizirana nadzemna željeznica bez vozača odvest će vas od Tokija do Odaibe, istovremeno pružajući pogled na arhitektonsku raskoš koju Odaiba nudi. Yurikamome monorail putnika namjernika ostavlja kod prve u nizu veličanstvenih građevina pored kojih se osjećate kao Alisa u Zemlji čudesa: Tokyo International Exhibition Center, popularnog naziva Tokyo Big Sight.

Ta se kongresna zgrada sastoji od četiri naopake piramide međusobno povezane staklenom fasadom i postavljene na četiri noseća stupa. Gledajući zgradu neminovno se morate zapitati nisu li možda radnici pri gradnji krivo okrenuli nacrt pa zasukali rukave. Zgrada se nalazi na platou većeg kompleksa, a osim liftovima smještenima u stupove, na gornje se katove može doći i vanjskim pokretnim stubama koje spajaju gornji dio s podnožjem. Ispred kongresne zgrade nalazi se neobična skulptura “Saw, Sawing”, koja kao da želi prepiliti grad na pola – djelo Oldenburga i Van Bruggena (dvojac poznat po predimenzioniranju svakodnevnih predmeta u ogromne gradske skulpture). Njezina konstrukcija također je morala zadovoljiti stroge građevinske propise o sigurnosti od potresa. Kao u tradicionalnoj arhitekturi drvo, tako su u modernoj arhitekturi, upravo zbog čestih potresa, najčešće korišteni građevni materijali čelik i armirani beton, a iz istih će se sigurnosnih razloga u Tokiju teško vidjeti visoki neboderi specifični za New York ili Dubai. U ovom futurističkom kvartu nalazi se i Miraikan, muzej znanosti i inovacija (doslovan prijevod je „muzej budućnosti”), na čijem čelu stoji astronaut Mamoru Mohri. Tu je i Pomorski muzej izgrađen u obliku broda, kao i Palette Town, gradić isprepletenih trgovina i restorana u kojem se nalazi i jedan od najviših panoramskih kotača na svijetu. U Toyotinu centru na nekoliko katova možete, između ostalog, vidjeti kakva nam vozila Toyota sprema za budućnost (i isprobati električne samovozeće aute), a u vrlo neobičnom trgovačkom centru Venus Fort susrest ćete japanski kič koji je ovdje zaživio u punom sjaju – cijeli je kompleks replika Venecije s umjetnim nebom na kojem se svakih pola sata izmjenjuju noć i dan.

Najimpresivnija građevina Odaibe ipak je zgrada televizije Fuji, koju je dizajnirao maestralni japanski arhitekt Kenzo Tange.

KENZO TANGE

Dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu

Kenzo Tange djelovao je u poslijeratnom Japanu i vrlo brzo se zainteresirao za urbanističku arhitekturu. Dugo je bio pod utjecajem Le Corbusiera, a prvo veće djelo ostvario je pobjedom na natječaju za memorijal mira u Hirošimi. Tange je također 1965. godine pobijedio na natječaju sa svojim prijedlogom rekonstrukcije Skopja nakon velikog potresa koji je uništio gotovo 80% grada. Gradio je po cijelom svijetu, no u Tokiju je koncentrirano najviše njegovih djela, od kojih je najimpozantnija već spomenuta zgrada televizije Fuji. Razvedenost, fleksibilnost i stalna mijena koju promatrač proživljava ovisno o položaju glavne su odlike ovog izuzetno intrigantnog i izvedbeno zahtjevnog rada. Isprepleteni nebeski hodnici podržavaju kuglu koja se nalazi na vrhu građevine i koja teži čak 1200 tona, a u promjeru mjeri 32 metra. Obložena aluminijem i titanom, zgrada je specijalno osigurana protiv potresa i zaista predstavlja jedno od remek-djela svjetske arhitekture.

Kenzo Tange gradio je po cijelom svijetu, no u Tokiju je koncentrirano najviše njegovih djela, od kojih je najimpozantnija zgrada televizije Fuji.

Tangeov je opus zaista velik i šarolik pa se u Tokiju nalazi i jedna od rijetkih kršćanskih crkava. Ta je građevina trebala biti rekonstrukcija drvene crkve gotičkog stila koja je izgorjela u Drugom svjetskom ratu, no Tange je na umu očito imao nešto sasvim drugačije. Tlocrt crkve otkriva formu križa čiji se vrhovi uzdižu prema nebu, s gornjim krakom čiji je kut nagiba najveći, a simbolizira uspon k nebu. Građevina je obložena nehrđajućim čelikom, što pridonosi eleganciji, a sjajnim odbljescima svjetla još više usklađuje svoju formu s namjenom zgrade. Manji Tangeovi projekti mogu se pronaći svuda po Tokiju, pa se tako sa zgradom Hanae Mori Tange vraća na estetiku postmodernog, a čistim linijama i jasno strukturiranom poretku sa zgradom Sogetsu Kaikan.

Dinamičnost japanske arhitekture leži u isprepletenosti novog i starog. Iako im to možda nije bila namjera, zbog toliko čestih rekonstrukcija svojih građevina stvorili su jednu naizgled kaotičnu mješavinu stilova, ali upravo to omogućava im da se ne srame nego da izvlače ono najbolje iz te raznolikosti. Pogled na tokijski skyline neće biti impresivan zbog svoje visine nego zbog bogatstva ljudske mašte i ideja, kao i osjećaja da je sve moguće u odsutnosti ograničenja. Glavna pohvala i zasluga japanske moderne, odnosno bolje reći futurističke arhitekture u tome je što inspirira i što nas uvjerava da su snovi mogući te da je ljudski rod ipak sposoban i spreman za predstojeće svemirsko doba.

TEKST I FOTO – Lora Šuljić