Ivica Matošević

Znam mnogo ljudi koji se čitav život bave samo jednom poslovnom aktivnošću neuspješno, pa čak i uzaludno, te nekolicinu onih drugih koji sve čega se dotaknu (a „pačaju“ se u sve i svašta) pozlate. Ivica Matošević pripada, naravno, ovoj drugoj kategoriji. Upoznao sam ljude koji predstavljajući se sami sebe oslovljavaju titulom uz ime: „Dobar dan, ja sam doktor XYZ “, ali donedavno nisam poznavao niti jednog jedinog doktora znanosti koji za sebe kaže da je seljak. E, pa vidite, i tu se Ivica Matošević pojavljuje u drugoj kategoriji. Također često čujemo i čitamo kako oni koji su imali čast i privilegiju upoznati tzv. velike ljude iz različitih domena ljudskih aktivnosti tvrde da su odreda svi koji su došli do vrha u svom pozivu ili pozivima jednostavni i pristupačni (rekao bi pokojni Maestro Vjekoslav Šutej: “Oni su se izrealizirali”). Sad vi pogodite tko spada i u tu kategoriju privilegiranih. Već znate odgovor: Ivica Matošević!

Hrvati, doduše, ne opraštaju uspjeh, ali Istra je, bar geografski gledajući, rubni dio Hrvatske pa se taj legendarni, opjevani hrvatski jal prelazeći preko Učke ipak malo istopio. U Istri tako uspijevaju i maslinarstvo, i agroturizam, i vinogradarstvo, i vinarstvo… A za uspjeh vinarstva i vinogradarstva u Istri vjerovatno je od ljudi iz te struke najzaslužniji, opet pogađate, gore navedeni Matošević. Tako smo, evo, u formi malog kviza došli do osnovne vokacije navedenog gospodina. Ivica Matošević je danas ponajprije vinar par excellence.

…donedavno nisam poznavao niti jednog jedinog doktora znanosti koji za sebe kaže da je seljak.

To što pričom o njemu nastavljamo seriju napisa o velikim hrvatskim vinarima, odmah nakon Vlade Krauthakera, vjerojatno najvećeg pretendenta na hrvatski vinski tron, nije nimalo slučajno. S Matoševićem, naime, počinje novi pristup istarskom vinarstvu, sasvim na tragu europskih i svjetskih vinskih trendova, doduše dvadesetak godina poslije. Imao je sreću, kako sam često voli istaknuti, da ni njegov otac ni djed nisu proizvodili (to se zapravo kaže „delali“) vino. Tako je energiju koju su drugi vinari trošili na uvjeravanje vlastitih očeva i djedova da je današnji pristup proizvodnji vina gotovo potpuno različit od njihova tradicionalističkog mogao iskoristiti za vlastito usavršavanje. I učinio je to na najbolji mogući način – doktorirao je u talijanskoj pokrajini Collio upravo u vrijeme kad su se ondje na vinski tron penjali veliki proizvođači vina, danas neosporne vinske ikone poput npr. Graunera. I s tajmingom je (“na pravom mjestu u pravo vrijeme”), dakle, imao sreće. Istra se, kao i cijela Hrvatska, baš u to doba počela buditi iz dubokog vinskog sna, perioda kad se uz obične obroke pio gemištec od litarske “kombinatske” graševine, bevanda od opet “kombinatske” ili pak nonotove malvazije, a u posebno svečanim prigodama otvorila bi se, zamislite, čak i butelja njegova veličanstva Kašteleta!

Istarski vinari “prve generacije”, prvenstveno Matošević, Kozlović i Degrassi, itekako su zaslužni za činjenicu da nam se danas čini kako je ta mračna hrvatska vinska prethistorija bila jako, jako davno. A bila je, rekosmo, pred dvadesetak godina. Još po nečemu Ivica Matošević spada u vinsku avangardu na ovim prostorima. U ta pionirska vremena, kad je to većini drugih vinara predstavljalo svetogrđe ili, ako ništa drugo, nepotreban trošak, u njegovu podrumu pri proizvodnji vina s njim je počeo surađivati kolega enolog Saša Topolovac.

Autor ovih redaka prilikom jednog od prvih posjeta uzornom vinskom hramu Matošević dugo je razgovarao s gospodinom za kojeg je bio potpuno siguran da je vlasnik podruma, da bi se tek na kraju razgovora ispostavilo da sugovornik nije Ivica nago Saša! To što je nakon svih tih godina Saša, kako kaže Ivica, postao dio “familije”, itekako pogoduje kvaliteti njihovih vina. Savršeno se, naime, nadopunjavaju Sašin japanski mentalitet sa-sve-četiri-na-zemlji s Ivičinim boemskovizionarskim mentalitetom ajmo-mi-to-probat-pa-što-ispadne, i to na način da, srećom po vino i nas koji ga pijemo, gotovo uvijek završi po japanski.

Ali strast, bolje reći eros prema vinu nije ujedno i jedino što ga tjera do velikih dosega.

Tezu s početka teksta o svestranosti istarskog vinskog barda, samozvanog urbanog seljaka, svjetskog putnika, neizlječivog radoholičara, ali i hedonista Ivice Matoševića iz prostornih razloga ne možemo elaborirati. Tek ćemo napomenuti da rezultati njegove menadžerske karijere (Vinistra – udruga vinara čiji je predsjednik posljednjih sedam godina te istoimeni sajam vina koji je upravo pod njegovim vodstvom postao najveći hrvatski sajam, itekako relevantan u ovom dijelu Europe) nadilaze čak i njegova ne tako mala očekivanja (horoskopski znak: Lav), te da je ostavio itekako pozitivne tragove u ekologiji Istre, boreći se kao ravnatelj Nature Histrice uspješno protiv devastiranja okoliša (afera rt Kamenjak), dok je još imao volje i snage sudjelovati aktivno u politici.

Ali strast, bolje reći eros prema vinu nije ujedno i jedino što ga tjera do velikih dosega. Ako približavajući se njegovu podrumu u neko ljetno predvečerje začujete reske zvuke rock glazbe, znajte da su enolog, ekolog, biznismen utjelovljeni u liku Ivice Matoševića na trenutak ustupili mjesto žestokom rokeru!

TEKST I FOTO – Voljen Grbac