Davor Zdjelarević

Kad je Svevišnji onomad svijetom dijelio viziju, potkrale su se i neke pogreške. Naravno, nije pogriješio Svevišnji jer je on po definiciji nepogrešiv. Kako to već obično biva, omaklo se to nekom iz njegove administracije. Jasno da se sve to odmah lijepo zataškalo (glasnogovornik je to odmah odlučno demantirao u medijima), ali posljedice su i danas vidljive. Tako naprimjer hrvatske političare, uz časne iznimke, ako ih uopće ima, nije dopalo ništa!
Šta će onda oni jadni bez vizije raditi nego krasti i lagati koliko god mogu, ako ne i više! S druge strane, nekima je i preteklo! E, pa ovo je priča o jednom takvom čovjeku. Ali krenimo redom. Negdje sredinom prošlog desetljeća, na Silvestrovo, vozimo se mi starom cestom od Slavonskog Broda prema Novoj Gradiški. Sumrak. Selo do sela u zoni gdje se ravna Slavonija pretvara u brežuljkastu. Red nedovršenih kuća, pa red napuštenih. Tu i tamo neka baka u crnom brza šorom ušorenim. Skrenemo desno, uzbrdo, ista scenografija se nastavlja i ništa ne nagovještava da ćemo za nekoliko trenutaka ugledati prizor od kojeg će nam zastati dah. A onda…

Ne znamo, dragi čitatelji, jeste li i koliko puta noćili u malim obiteljskim vinarijama-hotelima skrivenim u njedrima vinograda Francuske, Italije ili Austrije, ali ako jeste, sigurno se sjećate tih elegantnih objekata čije kategorizacijske uglavnom tri zvjezdice zapravo ne govore ništa o njihovoj atmosferi, kvaliteti usluge, a naročito ne opisuju kvalitetu vina u njihovu podrumu. Ali, da nam je netko rekao da ćemo u siromašnoj, recesijom i pljačkom devastiranoj poslijeratnoj Hrvatskoj, i to u zoni stotinama kilometara udaljenoj od mora i milog nam velegrada, ugledati baš takav prizor, rekli bismo mu da je lud. I prevarili bismo se! Jer upravo takav prizor dočekao nas je na obalama nekadašnjeg Panonskog mora. Selo se zove Brodski Stupnik, a domaćin, vinogradar, vinar i vizionar iz uvodne priče Davor Zdjelarević. Dočekao nas je zajedno sa suprugom Višnjom pred skladnim zdanjem, koje je uronjeno u vinograde, u ulici, zamislite, Vinogradskoj, u sumraku izgledalo upravo bajkovito. Ugodno iznenađeni, a nakon što su nas dragi domaćini proveli kroz unutrašnjost zgrade i oduševljeni, budući da takvu razinu kvalitete i estetike na brdovitom i kičevitom Balkanu ni u snu nismo očekivali, morali smo pod hitno negdje srediti dojmove. Skrasili smo se, dakle, u nama najdražoj prostoriji svakog vinskog hrama, podrumu.

Vinarija Zdjelarević perjanica je i dika Slavonsko-brodskog vinogorja, koje se sa svojih tisućinjak hektara prostire u dužini od 80 km između rijeke Save na jugu i obronaka planine Dilj na sjeveru. To je vinogorje blagoslovljeno za vinogradarstvo izuzetno povoljnim klimatskim uvjetima, a točku na „i“ toj priči dodaje i tlo, nekadašnje dno gore spomenutog Panonskog mora (a vi ste mislili da se mi samo šalimo kad ga prije spomenusmo), točnije njegovi „matični supstrati diluvijalne ilovače“ na kojima se ovdje grožđe uzgajalo tisućljećima.

Zdjelarevići, priča nam Davor dok u modernom „podrumu-apoteci“ degustiramo njegova nagrađivana, plemenita vina, imaju tradiciju uzgoja vinove loze staru gotovo 150 godina. Krv nije voda, i njegova se obitelj 1997. seli u Stupnik iz Zagreba. On je već prije, početkom 90-ih, nakon studijskog putovanja po SAD-u, krenuo u sadnju vlastitih vinograda, počeo suradnju s kooperantima propalog kombinata Jasinje (danas se vinogradi Zdjelarevića protežu na 20 hektara uz proizvodnju od 150.000 butelja godišnje) te spada među nekolicinu hrvatskih vinara koji su se već početkom našeg vinarskog „booma“ okitili prestižnim svjetskim odličjima. Uz suradnju mladog enologa Deana Sušeca, u cijeloj toj „success story“ nemjerljiv je doprinos njegove Višnje, koja je diplomirani inženjer agronomije. Vina ovog vinogorja, premda su sorte gotovo iste, razlikuju se od vina iz Kutjeva, nedaleke svjetske prijestolnice graševine. Okus je manje voćan, s manje cvjetnih tonova, malo zagasitijeg okusa, „mat“, usudili bismo se reći, iako to ni u kom slučaju ne znači manju kvalitetu.

Davor Zdjelarević uz standardne vrste vina tog vinogorja graševinu, chardonnay, rajnski rizling i druge neprestano kreira nove okuse, kombinira sorte te je nedavno na tržište izbacio ekskluzivnu seriju vina Nagual (crno: cabernet/merlot, bijelo: chardonnay/sauvignon, u samo njemu znanim omjerima) u luksuznom pakiranju. Također, jedan je od rijetkih, ako ne i jedini hrvatski vinar koji se brine za buduće naraštaje ljubitelja vina. Uspjeh njegove serije kvalitetnih vina u privlačno dizajniranim bočicama od 0,25 l (njegov sjajni dizajner, autor itekako prepoznatljivog vizualnog identiteta tvrtke, zaslužuje postati temom posebne reportaže) dokazuje da i među mladim naraštajima postoje oni kojima nije cilj na najbrži mogući način doći do faze omamljenosti, već uživati u svakom gutljaju plemenitog pića.
Znam da vas zanima što nam se događalo nakon što smo se one prohladne silvestarske večeri nakon degustacije popeli u restoran. Dogodio nam se, uz neizbježne tamburaše, slavonski švedski stol! Kakvog vjerovatno nigdje na svijetu nema. Vjerujte, kao u onom vicu o Muji i švedskom stolu, od takvoga stola ne bismo ustali ni Šveđanima ni Slavoncima. Ma nikome!

TEKST I FOTO – Voljen Grbac