Čarobni prsten

Irena 

Rujan 2009.
Grožnjan, zapadni vidikovac

„Napokon pravi…“, konstatira Irena dok sjedimo na kamenom zidiću. „Duhovan, lijep, zgodan, ljubazan… a da čuješ kako govori. Svaka riječ na svom mjestu… Nevjerojatno je mudar, sve zna objasniti pravom zen pričom ili duhovnom izrekom, uživam samo slušati ga. Nitko ga ne shvaća… naravno, malo je ljudi na tako visokom nivou. Imao je sreću što je upoznao mene. Upijam  svaku mudrost… Ne samo kroz priču, prožima me njegova uzvišena energija. On širi tako dobre vibracije…“
Pogled joj seže u daljinu, prema moru, daje mi vrijeme da osjetim koliko je Zvonko savršen…
„Možemo sjediti satima u tišini, meditiramo, povremeno me pogleda i nasmiješi se, ja se istopim, kao da me sam anđeo počastio svojom dobrotom…“ Zbunjuje me Irenin rječnik, prvi put je čujem kako izgovara riječ anđeo, ona se uistinu promijenila, osim što je ostala brbljava i opširna…
„U svojoj najtežoj situaciji bila sam shrvana tugom, vraćali smo se sa sprovoda, gdje je bila sva ona rodbina, i prijatelji moje mame. To ti je bila koncentracija žalosti na jednom mjestu. On je bio blizu, uz mene, osjećala sam kao da me štiti. Pričao  je priču kojom mi je dobrim dijelom oslobodio dušu. Moram ti je ispričati… Radilo se o caru koji je odgovorno vladao svojim narodom i bio suočen s ogromnim problemima. Tražio je način kako da se riješi briga, počne normalno spavati noću, a da i dalje bude dobar vladar. Pozvao je mudre duhovne učitelje i dao im u zadatak da pronađu najbolje rješenje. Predlagali su razne metode, ali ništa mu se nije činilo dovoljno dobro… A onda je došao jedan stari pustinjak i dao mu „čarobni“ prsten. U čemu je bila moć prstena? U ugraviranim riječima s unutarnje strane… Pisalo je: ‘I to će proći’. Starac je rekao da kad god ga neki problem počne jako mučiti, neka se samo sjeti svoga prstena, i prolaznosti svega na ovome svijetu, problem će se u njegovu umu sam smanjiti, i moći će normalno živjeti… Kako me se samo dojmila ta priča, rekla sam mu da bih i ja voljela imati takav prsten.. Jao, kako mu je to bilo drago, smijao se…“
Dugo se nismo vidjele, prija mi slušati izljeve Irenina oduševljenja, ni trunke malicioznih opaski kojima je znala zasipati sve i svakoga. Opuštena slušam, capuccino je dobar, sunce ugodno, po neki oblačić, ptice lete… Mirno je, nisam ni znala da ima tako puno ptica u prirodi. Irena ne prekida svoju beskrajnu priču.
„Najviše me je očarao kad mi je ispričao o dvojici zen monaha koji su hodali od sela do sela, negdje u Kini… Onda su došli do jedne velike bare i vidjeli lijepu djevojku koja se nije usudila zagaziti u vodu jer je na sebi imala prekrasnu odjeću. Jedan ju je podigao u naručje i prenio preko bare. Onda su nastavili dalje, i nakon par sati onaj drugi je rekao: ‘Kako si je mogao prenijeti, znaš i sam da nam je zabranjeno gledati djevojke, a kamoli da ih držimo u rukama…’ Ovaj je odgovorio: ‘Ja sam je prenio i spustio, a ti je još uvijek nosiš’… Kako je to mudro. To je bio trenutak kada sam shvatila da s tim čovjekom mogu provesti ostatak života. Takav krasan karakter, takva čistoća duše, to me je uvjerilo u njegovu vjernost…“
Daj bože da joj Zvonko zaista bude vjeran, ovu misao ne izgovaram glasno, već je pogledam s ohrabrujućim osmijehom na licu, dajem podršku njezinu vjerovanju, a ona je neumorna.
„Moja najomiljenija priča je o vodonoši iz jednog hrama. Svakoga dana išao je na izvor s dvije posude, od kojih je jedna bila savršena, a druga imala rupicu kroz koju je curila voda, i kad bi stigao u hram, vode je u njoj bilo samo do pola. Tako je to trajalo dvije godine…“
Koliko će trajati dok dođe do kraja priče, mislim, dok jedem kolačić koji u „Kaji“ serviraju uz kavu, baš je dobar, a Kaja se zvala i Brankina haskica, zgodno ime, univerzalno… Irenin glas opet nadjačava…
„Savršena posuda bila je ponosna na sebe, a ova druga jako posramljena da to više nije mogla podnijeti. Jednog se dana obratila vodonoši:  ‘Meni je jako neugodno, moram ti se ispričati jer zbog mog nedostatka trud koji svakog dana ulažeš nije potpun.’ Međutim, vodonoša je odgovorio: ‘Zar ne vidiš ono krasno cvijeće koje raste na putu do izvora… Ono raste samo na jednoj strani, na onoj gdje si ti, jer se redovito zalijeva. Već dvije godine berem ga za stol našeg učitelja.’ Posuda je postala jako sretna i zadovoljna. Kako je to divna priča, kako naša nesavršenost može postati pravi blagoslov… Njegov pogled na život sa svijetle strane, beskompromisni optimizam garancija je da će naš zajednički život biti bajka. Objašnjava mi stalno kako naš ego predstavlja barijeru duhovnom rastu… To sam shvatila, zahvalna sam zbog toga i jako sam se promijenila… Imam više razumijevanja za ljude oko sebe i kao da sam postala puno skromnija.“
Meni je već dosta sjedenja na suncu, ni daška vjetra, leđa su mi se ukočila, ne samo od neudobnog kamena nego ne mogu više slušati. Irena ne posustaje.
„Primjećujem u drugima koji ne rade na sebi kako ego zna postati ogroman, najčešće reagiraju bijesno, agresivno, bolje bi se reklo, neprimjereno u nekim situacijama. I ja sam tako nekada, ali sada više ne. Mogu biti potpuno mirna, nijemi promatrač događaja, kao pred filmskim platnom, uronjena u ocean božjeg mira i spokoja. On me je doveo do samog prosvjetljenja, i zamisli, samo da ti kažem, odlučila sam se udati za njega!“
Koristim trenutak tišine kojim je dala značaj tom velikom događaju i ustajem. „Jao, Irena, dušice, jako mi je drago zbog tebe, baš smo se zapričale, pa još u pola šest trebala sam biti kod tete Bose, da je vozim zubaru, kasnim, biti će bijesna k’o ris… Nastavit ćemo drugi put.“ Nestajem u pravcu parkinga, vozim za Umag frizerki.

Zvonko

Rujan 2010.
Zagreb, duhovni centar

Zvonko je znao da ima petnaest minuta učiteljeva vremena za konzultacije koje je tražio. Učitelj je pristao da ga primi, vrlo brzo, niti tjedan dana nije čekao. Smjerno ulazi u neveliku odaju, cipele je ostavio pred vratima. Klanja se učitelju sa sklopljenim rukama dok prilazi. Učitelj sjedi na podestu s jastucima koji i sam za sebe u prisutnima izaziva poštovanje. Nikome nikada nije ni palo na pamet da sjedne na učiteljevo mjesto. Posebna je čast imati dopuštenje složiti jastuke i poredati vaze s  cvijećem prije nego što učitelj uđe. Pokret ruke bio je dopuštenje Zvonku da sjedne, metar udaljen od svoga gurua, i počne govoriti.
„Učitelju, zbunjen sam, život se poigrao mnome, ne razumijem kako se sve to dogodilo. To naše vjenčanje… Sve je sam nesporazum do nesporazuma. Možda sam podlegao kompromisima… Zašto mi je to trebalo? Koja je ovo lekcija? Ako se pažljivo preispitam, stalno sam pravilno postupao… Namjere su mi bile dobre. Od samog početka činilo mi se kako Irena sve shvaća… Postupno sam joj prenosio najbolja duhovna znanja. Činilo mi se da uživa i upija svaku riječ koju čuje. Nikada prije nje nisam sreo nekoga toliko zainteresiranog i spremnog da hodi po putu duhovnosti… Željela je brak, nema tu ničeg lošeg, mada ta ideja nije bila moj cilj. Nisam se opirao. To je bio kompromis, možda sam htio udovoljiti iz zahvalnosti za njezina iskrena stremljenja i predanost. Zbunila me je cijela ta pompa oko vjenčanja, sve te uzvanice, raspored sjedenja, program, vjenčanica, odijelo… Činilo mi se kao da se zahuktala mašinerija, od pozivnica, jelovnika, popisa darova… Bio sam gurnut u lik iz jeftine sapunice. I to je bio kompromis. Nisam ni uspio izraziti koliko sam protiv toga, kad bih se samo namrštio, rasplakala bi se… Kako tad nisam shvatio? To mi je trebalo biti znak da stvari nisu onakve kako mi se čine. Nisam… Ta energija bila je jaka, cijela obitelj, otac, sestre, ujak, a naravno, spominjala se i sreća pokojne mame. Gospode Bože, gdje sam se našao… Nisam se osjećao slabim, samo nisam vidio ništa… I kad sam napomenuo da ćemo imati čarobno prstenje, još se više raznježila, kao da se topila od sreće… Sam obred protekao je u miru, još nas je i fotograf sat vremena slikao kao da će objaviti naslovnicu časopisa… Ja svoje slike držim u jednoj kutiji od cipela, smatram da im je tu i mjesto. Albumi su malograđanska manira. A onda odmah nakon hladnog predjela njezina kuma bila je zainteresirana da pogleda prsten, i kad je pročitala ugraviranu poruku, lice joj se zgrčilo u mješavinu nevjerice, užasa i smijeha… To je zvučalo kao glasan krik ili vrisak, na što je svih sedamdeset gostiju unezvijereno pogledalo prema nama… Irena je zgrabila prsten. I sama vidjevši natpis ‘I to će proći’, osula je takvu paljbu na mene, što nisam mogao zamisliti ni u najluđem filmu. Nazvala me je folirantom, pokvarenjakom, gadom… Kako se samo usuđujem da je tako ponižavam pred ljudima, prije pet minuta zaklinjao sam se na vjernost i vječnu ljubav, a vidi ovo! Kako sam samo podlo smislio da joj napakostim i od nje napravim budalu… I što će sad svi ovi dobri ljudi misliti o njoj… Ustao sam i brzim korakom uputio se prema izlazu, da ne čujem kako je njezina sirota majka sada na nebu i sve ovo tužno gleda… A dobri ljudi su se zbunjeno smijuljili…“

Učiteljev osmjeh bio je zagonetan.

TEKST – Jelena Isakovska    FOTO – Robert Blašković