Američke pustinje

Kalifornija kod većine nas prije svega izaziva asocijacije na ljeto, duge pješčane plaže i surfanje. No tijekom svog putovanja otkrili smo da Kalifornija nudi puno više od navedenog. Ono što svakako treba istaknuti brojni su nacionalni parkovi koji su, što se tiče grandioznosti i različitosti prirodnih staništa na relativno malim udaljenostima, neusporedivi s onima koje možemo vidjeti na europskom području. Naše putovanje počinje na jugu Kalifornije, kretanjem iz San Diega duž meksičke granice prema pustinjskom području zvanom Imperial Sand Dunas.

Putujući uz samu meksičku granicu susretali smo se s mnoštvom granične policije, koja zbog neprestanih pokušaja ilegalnog prelaska meksičkih državljana na područje SAD-a ima pune ruke posla. Nakon otprilike tri sata vožnje stižemo u Imperial Sand Dunas. Ogromna pješčana „brda” uočljiva su već s autoputa. To područje, kako mu već i samo ime kaže, poznato je po pješčanim dinama. Zanimljivo je da na sat vremena vožnje od San Diega u kratkom vremenu prijeđete s brdovitog područja prepunog vegetacije na područje pustinjskih prizora prekrivenih tek tipičnim pustinjskim biljkama i niskim raslinjem. Gotovo posvuda možete vidjeti buggyje i quadove u osvajanju pješčanih dina jer je za tu vrstu sporta ovo jedna od najpoznatijih lokacija u Kaliforniji.

Nakon kraće stanke i uživanja u pješčanim prizorima krećemo prema nacionalnom parku Joshua Tree. Ceste koje vode kroz pustinju dugačke su i ravne, čak i po 50 km bez ijednog zavoja. Većina bi pomislila da se takvom cestom može nesmetano juriti, ali lako bi se mogli prevariti, jer policajaca ima zaista mnogo. Da dobro obavljaju svoj posao, i sami smo se uvjerili. Zadivljeni krajolikom zaustavljamo se na cesti kako bismo ovjekovječili trenutak, no nedugo zatim policajac u prolazu zaustavlja se pokraj nas kako bi priupitao je li nam potrebna pomoć. Nakon nekoliko izmijenjenih riječi poželi nam sretan put i nastavi svojim poslom.

Put nastavljamo dalje te oko 23 sata, nakon prijeđenih 250 km, nailazimo na nešto veći grad s motelima, u kojem odlučujemo prespavati budući da je izvan naseljenih mjesta nemoguće pronaći bilo kakav motel. Sljedeće jutro nastavljamo put prema nacionalnom parku Joshua Tree, nazvanom po karakterističnim stabalcima Joshua kojih u velikom broju ima u ovom dijelu Kalifornije. Izvorno ovo stablo zapravo potječe iz pustinje Mojave te većina ne prelazi visinu od 3 do 4 metra zbog sporog rasta od prosječno 4 do 5 centimetara na godinu. Ime stabla povezano je s Biblijom, jer oblikom podsjeća na Jošuu kako u molitvi pruža ruke prema nebu. Ulaz u park naplaćuje se 15 dolara i vrijedi za 7 dana, a ujedno postoji i mogućnost kampiranja unutar parka. Ovo je jedan od manjih parkova u Kaliforniji te ga uz nekoliko stanki možete prijeći za oko četiri sata.

Nakon obilaska nacionalnog parka krećemo prema Las Vegasu, najvećem gradu u pustinji Mojave. To je najveća pustinja Kalifornije, koja osim nje dijelom obuhvaća države Utu, Arizonu i Nevadu. Centrom pustinje smatra se predio između parka Joshua Tree i Las Vegasa, gdje se nalazi istoimeni nacionalni rezervat Mojave. Pustinja je na nadmorskoj visini od 1000 do 2000 metara i u njoj se nalazi oko 1900 različitih vrsta biljaka, od kojih je stablo Joshua najvažnije.

Ono što će vas iznenaditi dok putujete kroz ovaj dio Kalifornije jesu beskrajna prostranstva. Autoputu s četiri do šest prometnih traka ne nazire se kraj i opet, savršeno je ravan bez ijednog zavoja. Avanture radi odlučujemo se voziti i malo starijom te ne baš brzom cestom, pa na nekih 150 km do Las Vegasa skrećemo na Route 66, koja je poznatija kao „Main Street of America” ili „Mother Road” jer je 1926. godine bila jedina autocesta u SAD-u te je povezivala sjever i jug zemlje. Počinjala je u Chicagu, a završavala u Los Angelesu te bila ukupne dužine od 3940 km. Iako na toj cesti zapravo i nemate bogznašto vidjeti, tek pokoju napuštenu kuću ili hotel, svejedno je poseban osjećaj voziti se cestom velikog povijesnog značenja.

Nakon brojnih kilometara provedenih u pustinjskoj ravnici ulazak u Las Vegas izgleda doista spektakularno. Pred očima se odjednom stvaraju planine, a cesta se polako penje u brdo do samog vrha, na 600-700 metara visine, odakle se pruža pogled na Las Vegas.

Ulaskom u Las Vegas napušta se država Kalifornija i prelazi u državu Nevada. Las Vegas je zapanjujući u svakom pogledu, a posebno po raskoši svijetlećih reklama. Stječete dojam kako je noću u Las Vegasu osvijetljen i najmanji kutak grada. U glavnoj ulici u centru grada nalazi se i ogroman krov u potpunosti obložen LED diodama koje ga čine najvećim megascreenom (ekranom). Iznad grada prolazi autocesta s 10 prometnih traka, pa čak i iznad samog centra, nešto što kod nas zaista ne možete doživjeti. Las Vegas je ionako već svima diljem svijeta poznat kao meka za kockare. Poker, black jack, rulet automati… ponešto za svačiji ukus. Svaki hotel ima svoj kasino koji mu donosi glavnu zaradu, a sve ostalo je samo popratni sadržaj.

Najviše nas je iznenadila cijena smještaja, jer za samo 40 dolara možete dobiti dvokrevetnu sobu u hotelu s 4 zvjezdice. Osim po kockarnicama, Las Vegas je poznat i po mogućnosti superbrzog vjenčanja u popularnoj Elvisovoj kapeli. Odlučite li se na ovakav pothvat, nećete trebati ništa organizirati, potrebno vam je samo dovoljno novaca. O količini istog ovisit će raskoš vašeg vjenčanja, jer svaka stavka ima svoju cijenu, pa čak i kumovi ukoliko ste ih u žurbi zaboravili povesti. No, ujutro na odlasku iz grada Las Vegas dobiva sasvim drugačiji izgled te bez raskoši svjetala definitivno gubi gotovo svu čar.

Država Nevada također je prepuna parkova i teško se odlučiti koji pogledati. Našu pozornost privukao je Zion Canyon, nacionalni park u državi Uti koji obuhvaća oko 600 km² te za američke pojmove nije pretjerano velik, ali nismo požalili svoju odluku. Kao i u svim zaštićenim parkovima prirode, i tu se ulaz naplaćuje 15 dolara za 7 dana. Unutar parka također možete kampirati ili prespavati u hotelu. Zanimljivost u ovom parku je da kroz njegovo područje prolazi brazda duga 24 kilometra, a doseže i maksimalnu visinu od 800 metara. Nažalost, tu smo proveli samo pola dana, a za razgledavanje bi trebalo barem 5 do 7 dana.

Iz parka Zion krećemo prema North Rimu, tj. najvišem sjevernom vrhu Grand Canyona u državi Arizoni. Približavajući se cilju temperatura zraka naglo pada te nas je na svega nekoliko kilometara pred ulazom u park dočekalo iznenađenje – puno snijega i temperatura od samo 4 °C, a svega pola sata prije bili smo na 25 °C. Na ulazu u North Rim obavještavaju nas da je park zatvoren zbog velikih količina snijega koje ceste čine neprohodnima, te da se taj dio Grand Canyona otvara tek u svibnju (naš posjet bio je tijekom travnja).

North Rim nalazi se na 2500 metara nadmorske visine, odakle stječete puno bolji dojam veličine Grand Canyona nego sa South Rima, koji smo poslije razgledali. Pomalo razočarani što taj pogled ovaj put nećemo doživjeti, preostalo nam je samo da se za uspomenu fotografiramo u kratkim hlačicama i japankama uronjeni u pola metra snijega i nastavimo put prema sljedećem odredištu.

Jedan od razloga našeg posjeta Arizoni je mjesto Page, poznato kao rezervat indijanskog plemena Navajo, kao i Antelope Canyon (koji se nalazi u nacionalnom rezervatu Glen Canyon). To je kanjon usred pustinje koji je nastao uslijed prirodne erozije „pješčanog kamena” svojstvenog Arizoni. Antelope je najveći i najljepši kanjon te vrste u Americi. Da biste ga posjetili, potrebno je dan ili dva prije rezervirati mjesto u turama koje vode izvorni Navajo vodiči. Izlet u trajanju od dva sata, koji se naziva “phototour”, košta 50 dolara, i u tu je cijenu uključeno sat vremena koje imate na raspolaganju za fotografiranje kanjona. Međutim, uvjeti za profesionalnije fotografiranje jako su zahtjevni i gotovo nemogući, jer vam često u kadar ulijeću ljudi koji su također došli u razgledavanje kanjona.

Ono što je ipak pozitivno jest to da vam vodiči prepričavajući razne priče vezane uz to mjesto usput daju i korisne savjete s koje pozicije fotografirati kako biste dobili najbolje prizore. Postoji i jeftinija ulaznica za razgledavanje parka po cijeni od 35 dolara, ali onda niste u mogućnosti fotografirati, nego samo razgledavati. Ovisno u koje doba dana posjetite kanjon, zbog kuta pod kojim svjetlost prodire kroz stijene, možete svjedočiti promjenama intenziteta boja stijena. Lokalno stanovništvo, odnosno Indijanci koje ovdje susrećete, nisu baš kao oni koje smo navikli gledati u western filmovima. Uglavnom su krupnije građe.

Osim već spomenutog kanjona Antelope, zanimljivo je pogledati i Horse Shoe, kanjon u obliku potkove kojim protječe rijeka Colorado slijevajući se u jezero Powell. Ovdje stijene nisu ništa drugo nego pijesak u obliku kamena koji se neprestano troši uslijed vremenskih prilika i time stalno mijenja oblike. Iz tog razloga, dok hodate po stijenama čudnih struktura nalik na tanke kamene listove, možete čuti pucketanje pod pritiskom stopala.

Istog dana nakon oko četiri sata vožnje dolazimo do South Rima. Spuštajući se Grand Canyonom prema njemu uživali smo u predivnom zalasku sunca. Grand Canyon je jedan od prvih nacionalnih parkova u SAD-u, a ukupne je dužine od 446 km. To je ustvari golema planina s više od 2000 m nadmorske visine, djelomično izbrazdana u predjelu protoka rijeke Colorado, a najveća dubina kanjona doseže 1860 m. Veličina kanjona ostavlja vas bez daha i neizbježno si postavljate pitanje: “Kako se sve ovo stvorilo?” Koliko je potrebno za razgledavanje ovog parka ne znamo ni sami, no da biste u potpunosti mogli reći da ste bili u Grand Canyonu, potrebno je provozati se brodom po rijeci Colorado.

Napuštajući Grand Canyon i vraćajući se u Kaliforniju, odlučili smo proći još jednim dijelom ceste Route 66, u nadi da ćemo ovaj put pronaći ipak nešto zanimljivije, ali ostali smo pomalo razočarani jer je sve na što smo naišli samo gradić prepun suvenira i simpatičnih scena u američkom stilu, a nakon toga 100 km samo pustinje. Zadnja etapa našeg pustinjskog putovanja bila je Death Valley (Dolina Smrti), najtoplije i najsušnije mjesto u sjevernom dijelu Amerike. To je depresija na -86 m nadmorske visine s ogromnim presušenim slanim jezerom.

U srpnju 1913. u mjestu Furnace Creeku izmjerena je temperatura od 57 °C, što je do tada bila najviša temperatura ikad zabilježena. Od tada je viša temperatura zabilježena samo u libijskom dijelu Sahare 1936., 57,7 °C. Godišnji prosjek padalina ne iznosi ni pet centimetara. U pustinji se nalazi jedna malena oaza u kojoj je smješteno turističko naselje. Inače, već i samo „opako“ ime pustinje asocira nas na toplo i suho područje gdje nema života, međutim to nije tako.

Tu žive desetine vrsta biljaka koje nećete naći nigdje na svijetu, a u proljeće kad procvjetaju nude pravi spektar boja. Osim šarenih biljaka tu su i stijene raznih boja – plave, žute i crvene. Takvima ih čini velika količina minerala koji su sastavni dio tla. U prošlosti su se tu nalazili i bogati rudnici boraksa (bijelog zlata), koji su se postupno zatvarali kada minerala više nije bilo u izobilju kao nekada. Prije nego što je dolina 1933. proglašena nacionalnim parkom, tu su se vadile velike količine zlata i srebra. Za posjet ovom parku preporučuje se razdoblje od listopada do svibnja, kada temperature ne prelaze 38 °C, a svakako treba putovati u automobilu koji ima dobar klima-uređaj i da je po mogućnosti novijeg datuma proizvodnje kako biste izbjegli moguće kvarove i pregrijavanja zbog velikih vrućina.

Dolinom smrti završavamo svoje putovanje američkim pustinjama. Iako nismo stigli vidjeti sve što bismo željeli, nadamo se da smo uspjeli predočiti prirodne ljepote koje se tu nalaze. No, i da se ovim dijelom Amerike samo vozite automobilom, vidjeli biste dovoljno toga što bi vas se zasigurno dojmilo.

TEKST I FOTO – Lovro Barbalić